Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Želim vam da u 2024. opet zavolite sebe
Datum objave: 5. siječnja, 2024.
Listajući objave na društvenim mrežama, sve mi se više čini da je najupotrebljivije sredstvo kojim brojni moji znanci sebi pokušavaju olakšati svakodnevicu "metla" kojom se okruženje raščišćava od ljudi koji nisu zaslužili biti junacima novog sveska nečije "knjige života". Pomno sam iščitala novogodišnje želje, u kojima sam se i sama uvelike mogla prepoznati, no ja sam si, osim već spomenute "metle", poželjela još jedno sredstvo za poboljšanje svakodnevice - da počnem dobro misliti o sebi te da što manje negativno mislim o drugima.

Upravo sam to ovih dana pokušavala nekako izbalansirati i sa svojom djecom. Uvjerena sam, naime, kako nije dobro uvijek sve gledati u minus predznaku, nego si trebamo dati priliku da i sebe procijenimo kroz svoje dobre karakteristike. Radim s djecom, vidim da je njoj najteže to neprihvaćanje i neodobravanje svojih vršnjaka. Stalno teže na sve moguće načine, čak i pod cijenu vlastitog života, skrenuti nečiji pogled na sebe. "Pogledaj me, vrijedim, i ja sam zaslužila/zaslužio da sam nekome bitna/bitan!" Sve se djeci danas uglavnom i vrti oko toga da ih netko prihvati onakve kakvi jesu, ali pri tome, umjesto da budu svoja, iz silne potrebe da ugode drugima i udovolje tuđim, a ne svojim željama dolazi do silnih ekstrema koji ih često odvedu u propast, u ovisnosti, pa i u pokušaje suicida. Time zapravo žele i na taj strašni način skrenuti nečiju pozornost na sebe: roditelja, učitelja, vršnjaka, prijatelja, bilo koga.

Od dječje dobi težimo ukalupiti se tako da drugi nama budu zadovoljni, ne razmišljajući o tome je li to i ono što nas čini sretnima. Najgore je na tom putu traženja u tim nježnim godinama na kraju iz dobrih želja pogubiti esenciju sebe. Jer, kada čovjek i bude na neki način prihvaćen tako što je išao protiv sebe, gorčina često biva takva da više nije sretan ni zadovoljan ni sobom ni drugima oko sebe. Danas se, nažalost, sve vrti oko toga kako ostaviti dobar dojam na okolinu, na koji način ugoditi drugima, da biste sami stvorili sliku o sebi kao osobi vrijednoj pozornosti. Tu je i promašeni odgoj nekih roditelja koji, umjesto da potiču i osnažuju dijete, često iz dobrih i uglavnom naučenih pobuda, guraju dijete u život pod teretom postulata da jedino ako je na usluzi drugima nešto vrijedi i zaslužuje. U većini takvih primjera rastu djeca koja kroz život idu nesigurna u sebe, uplašena od drugih, u stalnoj panici da će ih netko odbaciti ili da ih nitko nikada neće voljeti, pa pristaju na sve. Doslovno na sve! Djeca su danas već rano razočarana prijateljima, vrlo rano shvate da očekivanja nisu uvijek realna. Odrasli su kao i djeca danas dosta povučeni u sebe, rijetko koga i puštaju u intimu svog doma, sve se više stvaraju nevidljive granice oko naših misli, teško se otvaramo za nove susrete, razgovore, druženja, uglavnom su brojni povrijeđeni i na neki način obeshrabreni ljudima, da više nemaju, kako kaže moja prijateljica, "želju za ranjavanjem od krivih ljudi". Danas imamo joker - društvene mreže ili neke aplikacije kojima možemo u samoizolaciji nekome poželjeti sve najbolje, a da pri tome ne moramo izravno biti u interakciji s njim. Sigurna sam, rijetko vas je netko nazvao za Božić ili Novu godinu i poželio vam svu sreću i zdravlje ovog svijeta, a kamoli da vam je došao na vrata. Paradoksalno, nikada se više ljudi nisu žalili na samoću i osamljenost, a da su, s druge strane, toliko težili povlačenju u sebe, svoje misli i osjećaje. Bojimo se jedni drugih, ne vjerujemo jedni drugima, rijetko se povjeravamo jer nas je strah izdaje, nismo više skloni stvarati prijateljstva na duge staze, jer obično "izdahnu" nakon 100 metara, čak i ranije. Umjesto u odnose s ljudima, ulažemo u neke druge stvari, kojima samo pojačavamo često tako težak osjećaj samoće.

A najteže je biti sam među gomilom ljudi. Upravo to svako malo čujem: "Okružena/okružen sam ljudima, ali sam sama/sam." Osjećaj izoliranosti često potiču oni koji i jesu socijalna bića, a to su ljudi. Nema danas čovjeka koji nije osjetio izdaju ili se nije opekao u odnosima s drugim ljudima. Razočarali smo se svi, vjerojatno smo i mi nekoga razočarali. Sve je to zapravo razumljivo do razine kada ti odnosi ne uništavaju zdravlje, osobni integritet, misli, osjećaje, dok ne čine vas se osjećate manjima, nevrijednima, da ste stalno spremni ulagati puno za malu dobit. E, ako je baš tako, onda je vrijeme za generalku, pravi trenutak za onu "metlu" s početka kolumne. I ne ostavljajte mrvice, jer mrvice nisu za vas, zaslužujete cijeli komad kolača. Sve dok prihvaćate nečije mrvice, prihvaćate biti dio nečije patologije, nečije sebičnosti, nečije nezahvalnosti, vi ste odgovorni za to što se loše osjećate. Dakle, samosažaljenje i kukanje nikamo vas neće dovesti. Odlučnost da konačno, bar na početku ove godine, sebe stavite u fokus, sa svim svojim vrlinama i nedostacima, i pri tome učite ono najteže, a to je da si izjavite ljubav, otvara vam šansu da vam 2024. bude za pamćenje.

Prema tome, ako želite promjenu, prvo krenite od sebe, onom se metlom istjerajte iz kuće i krenite prema nekim novim doživljajima i iskustvima, pa i novim ljudima. Ima dobrih ljudi, ne sumnjajte, ali, sjedeći u kući i samosažalijevajući se, nema šanse da ih upoznate.

U ovoj vam godini želim da opet zavolite sebe. I da za to imate prave razloge.