Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Ima li još među djecom pokoji Grga Čvarak
Datum objave: 1. prosinca, 2023.
U poslu sam više usmjerena radu s adolescentima s obzirom na to da su i moji interesi, pa i doktorska disertacija, vezani uz probleme ove dobne skupine (13 -19 godina). Adolescenti i jesu najrizičnija populacija za različite oblike društveno i razvojno neprihvatljivih ponašanja.

Oduvijek je pubertet bio izazovan za sve, i za dijete, i roditelja, i školu, i sustav općenito, no danas je to posebno izraženo, jer vrijeme je izazovno samo po sebi. Ima tu toliko toga što mladog čovjeka pogura krivocrtno. Međutim, iskreno, sve me više zabrinjava činjenica da se mnoga djeca već sa sitnim brojem godina brzo usmjeravaju u sustav skrbi koji bi se trebao skrbiti o djeci s mentalnim poteškoćama.

Velik broj djece šalju na različite procjene, i to uglavnom po dječjim psihijatrima, a da se prethodno dijete nije procijenilo po pedijatrima ili školskim liječnicima specijalistima. Sami su roditelji često izluđeni time što je njihovo dijete već u vrtićkoj dobi brzo ocijenjeno drukčijim, pa, smatra se, treba odmah uspostaviti asistentsku podršku u vrtiću ili školi, mijenjati oblik školovanja, u jednom bi se trenutku moglo dogoditi da u razrednom odjelu maltene sva djeca budu s nekom dijagnozom. U nas je, također, hiperprodukcija onih koji misle da mogu postaviti dijagnoze djetetu umišljajući da je dovoljno samo izguglati simptome. Nije! I ja nekad guglam kako postaviti pločice na podu kupaonice jer me frustrira koliko dugo čekam na majstora, ali sigurno ne postavljam pločice po tuđim kućama. Etiketiranje psihičkog razvoja djeteta vrlo je osjetljivo, i u to se ne bi smio upuštati nitko tko za to nije uistinu kompetentan.

Evo primjera. Nije prošlo ni mjesec dana od djetetova polaska u školu, a svi se žale da je nemirno, hoda po razredu, pjevuši, glasno je, dosadno mu je, završi zadaću pa zadirkuje druge i slično. I odmah je "hiperaktivan", pa je "najbolje odmah mu dati lijek da se smiri". Već duži niz godina žale mi se roditelji kako je veliki minus za prvašića ako ne krene u školu znajući sva slova i brojeve, boje i drugo. Dakle, već početkom prvog tjedna vidi se tko jest ili nije došao u školu "opremljen znanjima" koje su generacije rođene u 20. stoljeću svladale tek na kraju prvog razreda. Je li uopće potrebno slati djecu u školu ili im je dovoljno osigurati školu kod kuće uz podršku roditelja? Možda vam je to pomalo smiješno, ali ja već zamišljam sebe kako se mučim jer ne znam gradivo koje mora svladati moj budući unuk ili unuka. Tko mi je kriv, neka si lijepo uzmem na vrijeme instrukcije.

Što hoću reći? Mnogoj je djeci s polaskom u školu dosadno jer dolaze s golemom količinom već naučenog gradiva. Drugi su emocionalno nezreli i treba im vremena da njihov mozak sazrije i uspije ovladati pravilima, autoritetom učitelja... Možda je intelektualno vrlo nadaren, ali emocionalno nije. Nije to razlog da ga se odmah obilježi kao neposlušno ili zločesto dijete, možda se radi o djetetu koje treba "usmjeravati" na koji način da svoju zaigranost i energiju usmjeri na školske zadaće i ciljeve. Uostalom, tko je još vidio da razrednom odjelu, gdje je djece upola manje nego nekada, baš svi mogu biti mirni 45 minuta u prvom razredu. Kako se dogodilo da djeci više uopće ne dopuštamo da budu ono što ih obilježava djecom, a to je ta radoznalost, zaigranost, bunt, prkos, opiranje, istraživanje granica i iskušavanje pravila, nego ih nastojimo ukalupiti ili, bolje reći, robotizirati.

Svi se čude kako je moguće da svaki drugi klinac nije spreman za polazak u školu, a istovremeno izluđujemo i djecu i roditelje nizom savjeta i pravila koja su u konačnici dovela do toga da imamo sve slabije te motorički, senzorno i psihički nedovoljno spremne nove generacije. Dakle, djecom se treba baviti, ne samo savjetovati o njima na papiru. Svi koji su se odlučili raditi s djecom trebaju biti svjesni kako je to težak i odgovoran posao koji zahtijeva kontinuirani rad i prisutnost.

No, O. K., dali smo djetetu dijagnozu i - što sada?

Treba li ga zbog toga što je hiperaktivno, ili ima slabije govorne vještine, ili je socijalno slabije odmah obilježiti i na neki način izdvojiti? Zašto bi sva djeca trebala biti socijalno i društveno ista, neka su druželjubiva, neka nisu, neka su zaigranija, druga mirnija, postoje klinci koji se vole boriti za sebe i neke svoje principe, no umjesto da se na pozitivan način kanalizira ta njihova angažiranost, kažnjava ih se. Osobnost nije prihvatljiva, zar i djeca moraju biti copy paste?

Kako je moguće da se dijete u dobi od tri ili četiri godine već smatra "hiperaktivnim" kad i literatura kaže da se prije sedme godine ne može postaviti dijagnoza tog poremećaja. Dakle, valjda bar mala djeca imaju pravo da je njihov mozak još nerazvijen dovoljno da mogu o sebi i svemu bitnom sama odlučivati, jer emocije, misli, ponašanje, geste, mimika, pokreti i odnos s drugima tek su u "povojima" i treba im omogućiti da se "isfiltriraju i istaknu".

Prestanimo djecu uniformirati, robotizirati i učiti od malih dana da je jedino mirno i poslušno dijete ono s kojim svi žele raditi. Nažalost, upravo su takva djeca često podložna ozbiljnim bolestima poput depresivnosti, poremećaja prehrane, psihotičnih epizoda i slično, pa konačno pokušajmo svi shvatiti da dijete ima potrebu za pokretom, igrom, istraživanjem, nadglasavanjem, pa čak i ispadima "bijesa" jer možda mu je taj model jedini poznat. Umjesto da ga se smatra "bolesnim", pokušajmo ga usmjeriti tako da to bude njegova vrlina, ne slabost i dijagnoza. Nekada mislim da više nikada neću, kada vidim dijete, pomisliti: "Isti Grga Čvarak!"