Nije danas nikome lako, najmanje djeci, misao je koja se često proteže u mojim razgovorima. Na kraju se uvijek zaključi kako je doista djeci najteže, no svaki put se ipak nađe netko među sugovornicima koji nas argumentima razuvjeri kako to zapravo nije istina. Bar ne univerzalna.

Dakle, što je to njima tako teško? Zašto ih zapravo žalimo? Razmišljam o svojim brojnim razgovorima s mladima. Što god da im ponudim kao rješenje za neku, prema njihovu mišljenju, tešku situaciju, poklope me pitanjem: "Kako će mi to pomoći da budem sretan? Kako će mi to pomoći da budem još sretniji?"

SREĆA, BITI SRETAN, STALNO SE OSJEĆATI SRETNIM... Radimo li doista sve samo s ciljem da se osjećamo sretnima. Zar se ostali osjećaji ne računaju? Mnogim je mladim ljudima svijet crno-bijeli. Ili si sretan ili si nesretan! Takvo je i njihovo poimanje života općenito. Ili - ili. Ono što mi ubrajamo u nijanse, njima je potpuno besmisleno. Svakodnevni mi se posao sastoji od toga da mi se djeca žale da su nesretna. Neka doista imaju razloga osjećati se tako, no sva druga... Propitujem se je li slično bilo i kada je odrastala moja generacija, a onda se prekorim: "Ovo su nove generacije, prestani komparirati!" Dobro, neću, obećavam si, ali ako pozornije promotrim svoje odrastanje i odrastanje mojih klinaca, zaključujem kako je njima glavni uzrok nesreće zapravo višak slobodnog vremena. U tom vremenu imaju prostora za beskrajno kvazifilozofiranje, nadmudrivanje s odraslima i stalno ponavljanje jednog te istog u glavi: da smo im sve uzeli, otežali djetinjstvo, ukrali školovanje, da im ostavljamo upropašten svijet i još niz drugih stvari za koje, iskreno, i jesmo odgovorni. No je li to alibi da oni budu zbog toga pasivni i neaktivni, pa zašto bar ne pokušaju mijenjati svijet koji im se ne sviđa? Ono što me možda najviše nekada naživcira jest upravo ta njihova pasivnost, to njihovo pravo na "vječnu dosadu" jer smo ih, eto, zakinuli da budu "sretni". Što uopće u današnje vrijeme znači biti sretan? Pitam se koja je ljestvica sreće danas prihvatljiva. Kako sazrijevamo, čini se da vrijedi ona "manje je više", pri čemu materijalno mijenjamo za nematarijalno poput dobrog zdravlja, iskrenih prijateljstava, osobnog mira, djece koja nisu skrenula s puta i činjenica da još imamo za režije i hranu. Ako to imamo, sretni smo. Ili bar zadovoljni, s mišlju - uvijek može biti gore. O, itekako! Moju i bliske generacije uvijek su poticali na to da kad je dobro uguramo kamen u cipelu da nas žulja i podsjeća na to da je život sve osim stalne sreće. Rijetka su vremena kada je sreća konstanta, jer čak i kada osjećamo da je tako - istodobno se plašimo da će prestati, da će nestati...

Koči li nas to da uistinu uživamo u sreći? Jesmo li ikada dovoljno opušteni, možemo li odustati od sumnji, skepse, loših prognoza? Ne možemo? Odakle onda našoj djeci stalna potreba da traže pravo na sreću, kad mi, njihovi roditelji, nismo s tim načisto. Ako današnja djeca nemaju taj osjećaj "sreće", lako odustaju od svega, ne trude se, sve im je bezvezno i besmisleno, povlače se u sebe, odustaju od prijateljstava, veza, emocionalnih iskustava, osobnih poznanstava koja ne moraju nužno prijeći u prijateljstvo, ali znaju biti dragocjena, dakle, ostaju bez "iskustva života". Nove generacije, prema mom iskustvu, zapravo ne znaju živjeti i zbog toga smo danas često uplašeni njihovom potrebom da si prisvoje "pravo na sreću" ne razmišljajući o tome jesu li i ljudi oko njih sretni. Uzimaju si pravo biti egoističnim, samodostatnim, što nas starije užasava i plaši. Nas nisu učili da smo sami sebi najvažniji i dovoljni, više smo pazili na potrebe i osjećaje oko nas, stvorili smo osjećaj odgovornosti za starije, slabije, bolesnije, siromašnije... A sad kao da nemamo pravo oblikovati svoju djecu, da ih upozorimo na to kako je prava sreća zapravo u nekada olako shvaćenim situacijama. Prava se sreća krije u spoznaji rutine života, kada je sve poznato i predvidljivo, tako da se sam život nekada čini dosadnim. Kad ga ne ometaju bolesti, besparica, loše obiteljske situacije, razni gubici, tragedije, tužne sudbine, siromaštvo, beznađe, bespomoćnost, loši ljudi, brojna razočaranja u sebe i druge oko sebe, gubitak osobnog dostojanstva, gubitak djeteta, roditelja, partnera, prijatelja, susjeda... puno je toga.

Poanta je da smo mi srećom doživljavali dosadan život u kojem nema velikih turbulentnih situacija i znali smo uživati u tome, dok naša djeca svoj život ispunjavaju dosadom, a njima je dosada simptom da nisu sretni, pa traže silne izazove i stalne promjene ne bi li se osjećala živima i sretnima. U tome je jedna od važnih razlika između novih generacija i nas prijašnjih. Naša je odgovornost da im pomognemo da shvate kako sreću treba prije svega potražiti u sebi, da treba biti zadovoljan onim što imaš i prestati stalno težiti posjedovanju još nečega i biti nesretan zbog onog što nemaš. Vaga je u očima onog tko ju drži. Dakle, isključivo je do nas, ne do drugih.