Moram priznati da me žalosti što se pokazalo kako sam imala pravo kada sam u mnogim svojim kolumnama upozoravala na probleme koje uočavam u neposrednom radu s djecom na polju mentalnog zdravlja sada već gotovo 17 godina. Kažem nažalost, jer bilo bi mi draže da me stvarnost demantira. Da nisam bila u pravu, stradala bi samo moja sujeta, što je najmanje važno. Ovako, ugrožena su djeca jer su problemi i dalje prisutni.

Prije tri godine opravdano sam strahovala da će COVID pandemija najviše pogoditi upravo mentalno zdravlje djece i adolescenata. Kada se sada gleda statistika, pa i samo svakodnevica, razvidno je da su doista izvukli deblji kraj. Nije im baš bajno bilo ni prije korone, ali tek je nakon pandemije doista jasno koliko ima prostora za rad upravo u tom segmentu.

Prije pet godina uporno sam upozoravala na tvari koje legalnim putem uništavaju našu djecu, brojne tzv. sintetske droge koje na vrlo perfidan način stižu do naših mladih i uništavaju ih brzo i nepovratno. U vrijeme puberteta moje djece i u vrijeme korone najsretnija sam zapravo bila zbog zatvaranja klubova i kafića jer sam kao i većina roditelja najviše strahovala od toga da netko nešto ne ubaci u piće mojoj djeci ili ih nagovori da sama nešto uzmu. Doduše, nikad nisam posustajala u uvjeravanju da nikad ne uzimaju ništa ni od koga i uvijek sam ih ja vozila kući iz izlazaka.

Svjesno sam tada alarmirala i druge roditelje da prestanu djecu pritiskati irealnim očekivanjima u vezi s njihovim školskim usjehom. Imperativ 5.0 uništio je školski sustav, školu i razred kao mjesto sretnog djetinjstva, odrastanja i druženja. Školovanje se od maratona svelo na sprint koji rijetki uspiju istrčati u vremenu koje danas ni Bolt ne bi ostvario. Suludi stav da je 5.0 kod za sreću i uspjeh u društvu, a koje, paradoksalno, nije ni približno odličnom, učinio je djeci ionako težak stil odrastanja (gotovo) neizdrživim. Pri tome se nismo sjetili da smo im prvo štrajkom, a onda i pandemijom oduzeli pravo na normalno školovanje, nismo im dali da udahnu zrak punim plućima i snađu se kroz sve silne platforme i mreže na kojima su preko noći morali (na)učiti učiti, i to nerijetko i bez učitelja i profesora. Odjednom više nije bilo važno pravo da učiš u interakciji s onima koji ti daju osnove za život, oblikuju te nekada i više od roditelja, bruse tvoje vještine, usmjeravaju ti mane i slabosti, daju ti do znanja da nešto možeš, znaš i da zaslužuješ. Bar su tako mene usmjerili moji učitelji i profesori i još im jednom hvala na tome što su mi usadili strast za čitanjem, učenjem i propitivanjem sebe, svojih mana i vrlina.

Rijetki su danas takvi mentori. Nije da su današnji nedovoljno stručni ili nemotivirani. Ne. Često opet na pogrešan način osnažujemo djecu i dajemo im mnoga prava, a onda se čudimo kada gotovo svako drugo dijete nije ni fizički, ni psihički, ni emocionalno spremno za polazak u prvi razred osnovne škole. Svi se pitaju u čemu je problem, gdje smo zakazali, kako u vremenu umjetne intelignecije djeca ne koriste svoju inteligenciju i svoje sposobnosti.

Meni jednino nije jasno što tu nekome nije jasno. Dakle, svaki sam dan kao Alisa u zemlji čuda i sama se često uštipnem kako bih se uvjerila da doista svjedočim tomu koliko pogrešaka činimo kada su djeca u pitanju. Prvo, damo im internet, pa im ukinemo internet, gurnemo ih u virtualne škole, dajemo im hrpu radova, seminara i projekata koje mogu riješiti jedino kroz upotrebu računala ili mobitela ili druge neke tehnološke novine, a onda dajemo na sva zvona da su ovisnici o tehnologiji, pa sada neke škole lijepe etiketu "škola bez mobitela".

Maknuli smo im gimnastičke sprave poput kozlića i grede iz školskih sportskih dvorana u strahu da se ne ozlijede vježbajući. Pa kako se mi nismo ozlijedili kada smo ih preskakali i hodali po njima? Dijete s modricom na koljenu ili nekom krastom pali alarme za socijalnu službu, jer danas nitko ne pada s bicikla ili s koturaljki. Postalo je sramotno valjati se po prašini, trčati po livadi, gađati se grudama snijega. I sama sam sebe neki dan uhvatila u Zagrebu kako s divljenjem gledam dijete koje u gumenim čizmicama veselo skakuće po lokvi. Nadrealna slika! Bilo mi je čak i neugodno od roditelja što sam se zagledala da ne pomisle da sam neka "nenormalna". To pak oslikava ovu dimenziju pretjerivanja, a to je da se danas pitaš bi li pomogao nepoznatom djetetu ako bi vidio da je u problemu jer netko bi te mogao proglasiti "nastranim".

Roditelji su u takvim vremenima i s problemima koje sam nabrojila prepušteni da se snalaze sami i snose posljedice i za ono za što nisu krivi. Ne trebaš biti veliki stručnjak pa da vidiš da djeca nemilice piju energetska pića, puše, konzumiraju svu moguću kemiju, drže se budnima s pomoću stimulansa, uspavljuju se lijekovima za smirenje ili spavanje, do dvadesetih godina prođu sve živo i neživo i poslije im život postane besmislen, radne su im navike nepoznanica, trošenje novca obvezno, izbjegavanje odgovornosti trend koji usvajaju brzinom kojom usvajaju i preporuke influencera, jutubera ili kojekakvih gurua. Spomenuti ih uče da onako kako su njihovi roditelji živjeli nije bilo dobro, nego je život ovo sada. Imaš sve, a nemaš u biti ništa. Nemaš potrebu uživati u tome da si dijete i uživati u ljepoti odrastanja. Je li moguće da smo zeznuli svoju djecu? Što ćemo poduzeti?