Volim pisati svoju kolumnu u našem Glasu Slavonije, jedino mi je ponekad teško izabrati temu, jer mi mnogošto zaokuplja pozornost. Dok su mi djeca bila u srednjoj školi, više sam pisala o tom dijelu odrastanja, a danas, kada su studenti, više promišljam o studentskom životu i izazovima studiranja.

No danas ću o roditeljima. Najvažnije je, kad si mama ili tata, nekada i stati, udahnuti i opustiti se, jer na kraju priče trebao bi doći sretan kraj. Bajke su nas bar tako naučile, da dobro na kraju uvijek pobijedi, da sve nekako dobije smisao, pa i sama znam roditeljima reći: "Opustite se malo, vidjet ćete da će na kraju sve dobro završiti."

Znam, znam, u bajke danas malo tko vjeruje, a one više nisu iste, mijenjaju se i likovi i poruke. No i nekada i danas prečesto se zaboravlja na roditelje, na njihove potrebe, osjećaje i želje, pa im se zaboravlja ponekad i pomoći. Nisu svi roditelji jednako educirani ili dovoljno osnaženi da uz dobru obiteljsku i socijalnu podršku, u situaciji kada imaju problem s djetetom, mogu sami izdržati sav pritisak koje takva situacija nameće. Učestalo se tada upire prstom u roditelja, češće u majke, traži se krivac i opterećuje ionako često kaotična obiteljska situacija zbog spoznaje da dijete ne napreduje u školi ili u životu općenito kako je bilo zamišljeno. Danas svi živimo nekim tempom koji nas proguta na dnevnoj razini, pri tome svjesno ili, češće, nesvjesno nemamo dovoljno vremena, ni strpljenja, najmanje razumijevanja za probleme koje nam djeca zadaju. Ne razumijemo razloge dječjeg prkosa, bijesa, agresije, svakodnevnog negodovanja, opiranja nama i našim željama ili našim naputcima, ne shvaćamo da im je teško održavati imperativ odličnih ocjena ili odličnog vladanja, a kada nastupi "lom", lako pukne cijela obiteljska spona.

Često sam svjedočila upravo situacijama u kojima se obitelj raspadne na dijelove upravo zato što se njezini članovi nisu znali nositi s izazovima koje nosi pubertet, nesnalaženje u školi, pad uspjeha, činjenica da dijete krade, kreće se u lošem društvu, pije ili puši, uhvaćeno je s marihuanom ili nekom drugom drogom, markira s nastave, svađa se s profesorima, s braćom i sestrama, s roditeljima nikako ne nalazi zajednički jezik... Prenapeti roditelji i prenapeti adolescenti često su pravi spoj za stvaranje kaosa i burnih, incidentnih situacija u domu, nakon kojih nitko nije na dobitku, nego je cijela obitelj na gubitku.

Često se roditelji boje ili ih je sram reći kako im je teško s djetetom, da nemaju nadzor nad djetetovim ponašanjem, osjećaju se bespomoćno, a nemaju podršku ni od koga (posebno samohrani roditelji) i često su metom osude i obitelji, i rodbine, i okoline općenito. Rijetke su danas obitelji koje kroz život idu kao po loju, izazovno je danas imati djecu i usmjeravati ju kroz život. Brojni se roditelji nerijetko potroše i psihički, i fizički, i financijski nastojeći dijete usmjeriti na pravi put, a uz taj je put danas, kao nikada do sada, previše stranputica. Brojni "dežurni promatrači" olako će reći da su nečija problematična djeca posljedica primarno roditeljskog neangažmana, međutim, praksa me uvjerila da to uglavnom nije tako. Zdravi roditelji ne uče djecu da čine gluposti i sebi otežavaju odrastanje, nego biologija dječjeg mozga i općenito "ludo" razdoblje puberteta samo po sebi dovoljno pritišće osjetljivu i kaotičnu dječju psihu u tom životnom razdoblju i često djecu usmjeravaju da se ponašaju nerazborito, nekritično, rizično i nezrelo.

Ne treba osuđivati ni djecu ni roditelje, treba i jedne i druge potaknuti da potraže pomoć i podršku. Oduvijek je u naravi djeteta da se opire i buni, da preskače granice i traži što se nalazi iza njih, privlači ga ono što mu je nepoznato i na neki način mistično. Roditelj bi trebao moći nekada te granice i čvršće osigurati, ali ni društvo kao takvo ne ide uvijek naruku roditelju. S jedne strane stiže osuda ako dijete radi nešto loše, a s druge je strane osjećaj srama i nelagode roditelja kad potraži pomoć. "Ispadne da sam loš roditelj i neposobna da odgajam djecu", kaže mi jedna mama i pri tome je jasno da je i sama uplašena načinom na koji se njezin tinejdžer nekada ophodi i prema njoj i prema okolini općenito. Opravdava mi se i govori kako ga ona nije učila da radi gluposti, ali, eto, "društvo ga stalno uvlači u neke probleme".

Dakle, u radu s djecom i mladima važno je i roditeljima osigurati neki oblik podrške i usmjeriti ih kako da i kod sebe prepoznaju da su "sagorjeli" te da i sami ponekad, kao i njihova djeca, trebaju neki oblik podrške i pomoći. Nisu rijetke situacije da zbog prolongiranih loših odnosa u obitelji, svađa zbog djetetova ponašanja ili stalnih loših situacija u školi dolazi do svađa među partnerima, napetih obiteljskih scena zbog kojih pate i druga djeca, braća i sestre, sruše se brojni obiteljski i prijateljski, pa i susjedski, odnosi, jer je nekada zbilja neizdrživo imati tinejdžere u kući.

Pritom treba znati kako pomoći djetetu, ali i kako pomoći roditeljima, iscrpljenima već i samim stilom stresnog ovremenog načina života. Dobar će terapeut lako prepoznati i iscrpljenog, anksioznog, depresivnog, razdražljivog, negativističnog, umornog, nekada i rezigniranog roditelja, kojeg također treba usmjeriti da spozna kako će najbolje pomoći svom djetetu ako pomogne sebi i osnaži se.