Ujutro, dok se vozim na posao, volim slušati radio, može se čuti mnogo toga zanimljivog, a uz dobru je glazbu sve puno ljepše. Vječna su tema djeca, njihov odgoj, nove generacije, jaz između generacija, odnosi onih koji rade s djecom prema djeci i obrnuto... Svašta se može čuti - ima korisnih savjeta, ima i onih zbog kojih sam sigurna da ćemo uskoro zlatom plaćati sve koji žele raditi s djecom. Već sada su mnogi gluhi na vijesti da nedostaje pedijatara i drugih liječnika koji se skrbe o djeci. Valjda je važnije pratiti tko kamo putuje, tko nije platio račun, tko što jede na putu i kakvi su tuđi obiteljski odnosi nego promišljati o tome što kada se dijete razboli, a nema liječnika. Tu naknadno pametovanje malo vrijedi.

No vratimo se na početak. Zašto danas gotovo na svakom koraku čujem da se ljudi žale na djecu i tvrde kako je nemoguće dobro ih odgojiti. Kaže mi neki dan moja znanica: "Sve bolje razumijem one koji se odluče da nemaju djecu." Poslije mi priznaje kako ju živcira njezin tinejdžer koji se, kaže, već dugo ponaša kao da je on "glavni". Nas starije od četrdeset naši su roditelji odgajali tako da im nismo smjeli proturječiti, njihova je uvijek bila zadnja. Mnogi nisu smjeli ni pisnuti. Dakle, prepoznajemo dva dijametralno suprotna odgojna stila - i jedan i drugi doveli su do ovog današnjeg kaosa. Raditi s djecom u svim segmentima postalo je vrlo stresno, iscrpljujuće i podložno ranom izgaranju. Istina je da smo mi iz starijih generacija uglavnom naučeni slušati, ne protiviti se autoritetu roditelja i općenito biti poslušni, u konačnici i odgovorni. Odgovornost je nešto što nas je ipak većina ponijela kroz život iz roditeljskog doma, naučeni i da odgovaramo za svoje ponašanje i postupke. Moja bi mama rekla: "Imali ste reda." U pravu je.

Mnoga današnja djeca "nemaju reda", nemaju jasnu strukturu dana, nejasna im je i struktura obiteljskoga života, kao i struktura roditeljskih pravila i pravila općenito. Tanka je linija između odgoja i neodgoja djece. Čini se da je danas postalo moderno i čak poželjno osnaživati djecu da imaju pravo gotovo na sve: pravo na mišljenje, pravo ne slušati roditelje, pravo da sami određuju do kada mogu biti vani, pravo da odrede iznos džeparca, pravo na kritiziranje roditelja ako im ne mogu udovoljiti svim njihovim prohtjevima, pravo na slobodu, pravo da budu nezavisni u iskazivanju svog mišljenja i još niz drugih prava... Naravno da sve to plaćaju roditelji koji rade od jutra do sutra, a kada mrtvi umorni stignu doma s posla, još trebaju udovoljavati bijesnim glistama svoje djece.

Nemojmo se lagati. Svi koji čitate moje kolumne, znate da kritički iznosim svoja opažanja i često se, priznajem, i kao roditelj i kao stručnjak teško nosim s izazovom odgoja djece. Ja mogu kao roditelj svoju djecu usmjeravati na način kako su to činili moji roditelji, mogu i korigirati dio koji kod svojih roditelja nisam voljela ili me sputavao, ali ako im neki "stručnjaci" od malih nogu šalju poruke o tome da oni smiju baš sve i da je to njihovo pravo, a u posljednje je vrijeme to i "pravo da iscrpljuju pa i zlostavljaju svoje roditelje", moje je pitanje koja je cijena tih prava.

Nije lako gledati da ti dijete propada od droge, skitnje, lošeg društva, da ne uči i nema zvanje, da radi što želi, a vi ste tu često sa strane i ne možete ništa. Ili ublažavaju, vjerojatno nevoljko, ali to čine, svoje reakcije prema ponašanju svoje djece. Dakle, nije rijetkost čuti da roditelj kaže: "Da, puši i pije alkohol, ali se bar ne drogira", ili "Znam da ima 13 i pol godina i da je već imala spolne odnose, ali savjetovala sam ju kako da se zaštiti od spolnih bolesti i trudnoće"?! Zaključak jednog roditelja: "Dobro je, bar nije okrao susjede, nego samo nas."

Stalno govorimo o djeci, suosjećamo s njihovim problemima, stalo nam je da osnažimo njihova prava, no istodobno smo dopustili da se jako oslabi ulogu roditelja, učitelja, profesora i svih drugih koji i rade s djecom, a zapravo im moraju stalno podilaziti da se ne ogriješe o njihova prava.

Pravu borbu za prava djece u ovim bi ludim vremenima trebalo usmjeriti tako da se pomogne djeci i mladima da se, uz pomoć svojih roditelja, osove na svoje noge, da budu samostalni, da mogu jednog dana živjeti od svog rada, biti neovisni, kritički promišljati i razmišljati svojom glavom, dati im priliku da i sami jednog dana imaju obitelj, djecu, da život prožive punim plućima, a ne kao sudionici različitih sastavnica sustava: socijalnog, policijskog, psihijatrijskoga, sudskoga...

Zapamtite, niste cool ako kao mladi profesor noću izlazite sa svojim učenicima, niste cool ako kao liječnik ne postavljate jasne granice u odnosu s mladim pacijentima ili ako sustavno ugrožavate autoritet njihovih roditelja kroz prizmu zalaganja za “pravo djeteta”. Prvo je potrebno jasno definirati koja su to prava i što doista jest u interesu djeteta da ga ne guramo kroz navedene sastavnice sustava, nego da ga poguramo kroz obrazovni sustav da ne odustaje od škole, od sebe, od svog znanja i budućnosti. Na tom putu dijete ima najvažnije pravo, a to je da ima pravu podršku svih koji su sudionici na njegovu putu odrastanja i sazrijevanja.