Slegne ramenima, gleda u mene, bolje reći kroz mene. Svejedno je što joj kažem. Ne dopire do nje ili se pretvara da nije u istoj prostoriji i sa mnom, misli su joj tko zna gdje, lutaju... Blijeda je, krhka, povlači se u sebe i samo čeka trenutak da iziđe. Kaže: "Sram me je." Pitam ju zbog čega. Odgovara mi: "Zbog svega."

Mjesecima trpi nasilje dečka. Ja sam terapeut koji joj pokušava raščlaniti i razjasniti puno toga: da nije ona uzrok tome, da nije ona ta koja treba nositi krivnju za zlostavljanje, da ona nije razlogom zašto netko misli da može opravdati svoje neprimjereno ponašanje prema njoj i da je, u konačnici, vrijedna lijepoga, ne ružnoga. Sizifov je to posao. Nekada baš kada pomislim da sam ju protresla, vraćamo se na početak i tako ukrug. Treba puno truda. Strpljenja i, prije svega, razumijevanja. Za mladu osobu koja još nije pošteno ni zakoračila u sve izazove koje ovaj život nosi, a već na početku za nju je svakodnevica potpuno besmislena, siva, crna... Netko joj je dao do znanja da je nevrijedna, odnosno da vrijedi samo ako je s njim. Uvjerava ju opetovano kako ju ionako nitko drugi ne želi. On je dečko, ona cura, hodaju nešto duže od dvije godina. Pretukao ju je u više navrata, on, njezin dečko. Sad je "ljut i razočaran jer ga je na kraju prijavila". Ona se i zbog toga osjeća loše, toliko loše da bi najradije da je mrtva jer, kaže mi, sada kada on nije s njom, što je smisao njezina života i nje same. "On me je jedini i volio..." kaže mi i nadovezuje uvijek isti osjećaj: "Bolje i takav nego da sam sama."

Mama sam, imam kćer. Otkako imam djecu, još sam osjetljivija na puno toga, a znam da se kao terapeut trebam distancirati od pomisli da je moja. Teško je to. Često gledam slične tužne slike. I prije sam znala u svojim kolumnama opisivati slične situacije. Uvijek se iznova pitam kako se pametne, pristojne i dobro odgojene djevojke uvuku u toksične i patološke odnose. I što je još teže razumjeti drugim ljudima, kako na to pristanu i kako to traje tako dugo dok u jednom trenutku ne dođe do potpunog kolapsa. Možda je odgovor i upravo u prethodno napisanome - previše su pristojne, nedovoljno sigurne u sebe i svoje sposobnosti, odgajane da ugađaju drugima, najmanje sebi, postavljene kroz život tako da je uvijek tuđe mišljenje vrjednije nego njezino. Uz dužni respekt prema svima, nažalost, sve je češći stav da je njoj određeno da trpi i sluša jer u našem još uvijek vrlo čudnom sustavu vrijednosti čini se da vrijedi ona da se o ženi piše tek kad je dio statistike crne kronike. I mi kao mame osjećamo se krivima jer se pitamo kako nam je promaknulo očito i kako na vrijeme nismo prepoznale da nam je kći u odnosu koji ju ugrožava na više razina: životno, moralno, duhovno, socijalno, zdravstveno, emotivno...

Nije potrebno upirati prstom ni u koga, potrebno je stalno i uporno osvješćivati našu djecu, i dečke i djevojke, da ljubav ne ide kroz agresiju, da udarac nije zamjena za zagrljaj. Ne iskazuje se strast i želja da se bude s nekim izrugivanjem, ismijavanjem, ponižavanjem, udaranjem, čupanjem, vrijeđanjem, cipelarenjem, zastrašivanjem i svim onim što u konačnici uvjeri mladu osobu da i nije dovoljno dobra za bolje. Obično se žrtva boji što će svi uokolo misliti o njoj, jer ionako je teško priznati nekom bližnjem da u odnosu u kojem bi trebala biti najsretnija to nisi. Daleko si od toga.

Dakle, nije poanta okrivljavati se niti kao roditelj tražiti gdje si pogriješio. Gubimo vrijeme u beskrajnim propitivanjima i prebacivanjima krivnje i odgovornosti. Trebamo početi osnaživati djecu da u takvim situacijama bježe glavom bez obzira. Čak je i jedan šamar previše, on sigurno nije razlog da nekome vjerujete da vas voli. Ili kada vam pljune u lice, kad vas deseti put uhvati za ruku i slomi ju, kad vam izbije zub, kad vas udara u trbuh. Ne, nije mu stalo do vas pa vas kao ne želi pustiti od sebe. Ne! To je nasilje, zlostavljanje, nije ljubav!

Nasilnička osobnost samo može bujati prema gorem i lošijem, poput puzavca kada ga se ne obuzda. U ovom društvu, nažalost, prečesto djeci šaljemo poruke da se loše ponašanje i agresija ne sankcioniraju, da se nekada snaga i superiornost iskazuju jedino ako si agresivan i tlačiš drugoga. Budimo svjesni, danas je žrtva tuđe dijete, sutra može biti naše. Promatrajte kćer, uočite je li dijete vedro, zadovoljno, ispunjeno mirom i skladom ili se sklanja od vas da ju ne gledate jer ni tona pudera ne uspijeva zamaskirati sve što lice odaje. Najviše ih odaju oči, ta tuga, strah, rekla bih i određena stalna uznemirenost i stav pripremanja za nešto loše što stiže. Prvi put kad se okrenete prema svom djetetu da ga poljubite ili zagrlite kao roditelj, a dijete odjednom podigne ruku u stavu da se zaštiti, upitajte se li je vaše dijete postalo žrtvom nasilnika. I tada zagrlite svoje dijete i recite da je sve u redu. Poduzmite sve da zaštitite nju (ili njega) jer time ste zaštitili i svoje i tuđe dijete.