Magazin
SVEMOĆ ILI NEMOĆ MEDIJA

Ivor Altaras Penda:
Ne događa se sloboda,
već zarobljavanje uma
Objavljeno 25. svibnja, 2024.

Ne kaže se slučajno da su mediji sedma svjetska sila, uz onu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, te vojsku, policiju i Crkvu kao organizaciju (ili neki drugi oblik konfesionalne organizacije u nekom društvu) - kaže izv. prof. dr. sc. Ivor Altaras Penda sa Sveučilišta Libertas u Zagrebu, te dodaje:

- Međutim, u suvremeno, digitalno doba ovdje nabrojenih šest tradicionalnih oblika vlasti i društvenih sila upravo su mediji ti koji sve više dobivaju značenje, a na štetu svih ostalih. U društvima, a to je globalni proces, u kojima prevladavajuće značenje dobiva ekonomija doživljaja i gdje se socijalni život svodi na plasman unaprijed osmišljenih narativa, upravo su mediji ti koji to omogućuju. Dakle, da - mediji uistinu jesu sredstvo i instrument moći.

Ako medije gledamo kao sredstva komunikacije u širem kontekstu, pa i onom političkom, može li se zaključiti kako se mediji prilagođavaju društvenim promjenama, ali uvijek u funkciji održavanja dane strukture društvene moći?


- Na tragu ovoga što sam malo prije rekao smatram da mediji ne samo da služe za to da se održavaju postojeće strukture društvene moći već ih oni mogu i kreirati (a to i čine), i to prema željama onih koji se nametnu kao nositelji društvenih struktura ili društvenih promjena. Pokazuje se da za takvu situaciju postoji protulijek, a to je dovoljno snažan, dovoljno glasan i dovoljno javno vidljiv revolt javnosti da ne žele živjeti u skladu s mainstream politikama i idejama. To iziskuje veliku osobnu hrabrost brojnih pojedinaca. To postići je iznimno teško, ali ne i nemoguće. Dakako, mediji i oni koji njima upravljaju napravit će sve što je u njihovoj moći (a na raspolaganju imaju uistinu jako puno raznovrsnih alata) kako bi smanjili ili pak potpuno onemogućili javni doseg novih paradigmi koji su u neskladu s onim što nam promoviraju postojeći centri moći.

Da se razumijemo, kada kažem "centri moći", to zvuči vrlo opskurno i kao da koketira s teorijama zavjere. Ali tu se uopće ne radi o teorijama zavjere, već o klasičnom postojanju struktura vlasti i onih koji bi te strukture htjeli promijeniti. O tome je, doduše u sasvim znanstvenom smislu, do u detalje govorio Thomas Kuhn u svojoj poznatoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija, gdje je opisao način kako su se kroz povijest stvarale i rušile prevladavajuće znanstvene paradigme. Već iz samog naslova njegove knjige jasno je da Kuhn smatra da se to postiže preko revolucija. Ono što je opisao Thomas Kuhn u znanosti ja primjenjujem unutar političke arene. To, dakako, nužno ne znači da se osobno zauzimam za revolucionarna djelovanja. Nikako, jer revolucije su kroz povijest uvijek sijale razaranja i smrt, a promjene uglavnom nisu išle u željenome smjeru. Ali primjećujem da silu vladajućih može srušiti samo jača sila onih koje se ne čuje ili ih se ne želi čuti. A zapravo radi se tek o temeljnoj političkoj pristojnosti i demokratičnosti postojećih poredaka da budu spremni na stanje suradnje i sugovorništva.

Da se zadržimo u modernim vremenima... Koliko je suvremena tehnologija, njezin ubrzani razvoj i napredak, omogućila medijima u određenoj mjeri oslobađanje od kontrole države i krupnog kapitala sjedne strane, te s druge strane omogućila uspon na hijerarhiji društvene moći u nekom "oslobođenom" kontekstu koji podrazumijeva da je sve otvoreno i sve dopušteno....?

- Ima istine u tome da je tehnologija javnih mreža na koje se prebacuje proces informiranja javnosti demokratizirao medije i učinio ih manje monolitnima i upravljivima iz jednog centra državne (ili korporativne) moći. U tom je smislu kontrola medija oslabjela. Pa ipak, zahvaljujući raznim tzv. factcheckerima i brojnim drugim još suptilnijim algoritamskim sustavima nadzora, to slabljenje kontrole je u velikoj mjeri zaustavljeno ili bar znatno smanjeno. Borba za slobodu medija očito je nužna konstanta koja nikada ne prestaje.

Vezano uz vašu konstataciju da ulazimo u razdoblje u kojem je sve dopušteno (u engleskom jeziku to stanje se opisuje kroz sintagmu "anything goes", koja označava situacije u kojima su pravila ponašanja suspendirana) smatram da to ipak nije tako. Stanje u kojem je sve dopušteno jest jedan oblik krajnosti iz cijelog spektra ponašanja, a u kojem smjeru su mediji doista bili skloni ići, i to sve pod egidom postizanja ljudske slobode. Ipak, čini mi se da svjedočimo upravo suprotnom scenariju. Zbog tzv. političke korektnosti ne samo da nije točno da je sve dopušteno nego se nalazimo u situaciji da se zbog mogućeg izlaganja riziku da nas se proglasi onima koji svojim istupima vrijeđaju određene skupine ljudi, ulazi u područje samocenzure, a što dovodi do potpunog zarobljavanja mišljenja i govora. To pak rezultira time da se teško mogu izraziti i najjednostavniji socijalni ili biološki koncepti kao što su odgovori na pitanja što je to muškarac ili žena, što je to obitelj, što je znanost i slično. Nama se ne događa sloboda, već zarobljavanje uma.

Nijedna rasprava o medijima danas ne može proteći bez isticanja značenja i važnosti društvenih mreža... Kako su društvene mreže postale nezaobilazni faktor ne samo "obične" svakodnevice nego i demokracije, politike, izbora i vlasti? Može li se zaključiti da su društvene mreže nekad evoluirale u društvene medije danas...?

- Da, i društvene mreže proživljavaju stalnu svoju transformaciju. Osobno sebe smatram generacijom Facebooka. Međutim, kada razgovaram sa svojim studentima, uviđam da me je na neki način vrijeme pregazilo. Moji studenti mi bez pardona kažu da Facebook koriste samo, kako oni kažu, "starci". Sada je trend biti prisutan na TikToku, Instagramu i donekle na X-u (nekadašnjem Twitteru). Siguran sam da će za pet do deset godina i te mreže biti zastarjele.

Kad se sve zbroji i oduzme, da se tako izrazim, može li se uopće govoriti o slobodnim medijima, nekad i danas? Ili da drukčije postavimo pitanje - u nekom sveobuhvatnom smislu, živimo li u vremenu svemoći medija ili nemoći medija?

- O slobodi medija se, nažalost, ne može govoriti. O svemoći medija bi se moglo govoriti, ali uz napomenu da su i mediji zarobljeni. Hoćemo li tu činjenicu nazvati nemoć medija, ovisi o kutu gledanja. Oni su možda nemoćni za postizanje stvarne slobode i neovisnosti, ali zato nude goleme mogućnosti onima koji ih nadziru. (D.J.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana