Magazin
IZBORI I DEMOKRATSKI POREDAK: PUTOVI I STRANPUTICE SADAŠNJOSTI

Realne opasnosti i nerealne ambicije
Objavljeno 11. svibnja, 2024.
liberalno-demokratska Europa je pod unutrašnjim pritiskom antiliberalizma, a Putin to stimulira...

Nalazimo se u superizbornoj godini, i u svijetu i kod nas. Od izbora u SAD-u, rezultat kojih određuju sudbinu svijeta, preko izbora u najmnogoljudnijoj demokraciji - Indiji pa do izbora za Europski parlament, na kojima i mi sudjelujemo, te naših parlamentarnih (proteklih) i predsjedničkih (do kraja godine) izbora. Izbori su svakako ključan element demokratskog poretka, nema demokracije bez izbora - kaže dr. sc. Duško Sekulić, profesor u mirovini Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te u nastavku svog komentara za Magazin piše:


- No moramo imati na umu da ima itekako izbora bez demokracije. Mi stariji se sjećamo kako su izgledali izbori u "narodnim demokracijama", s puno muzike, cvijeća i pionira. Ali njihova funkcija nije bila "izbor", nego manifestacija podrške, privrženosti postojećem poretku, Zato se više mjerila "izlaznost", ne rezultat izbora, jer stvarnog izbora ionako nije bilo, a slabija izlaznost od 90 % mogla se tumačiti kao opadanje narodne podrške "narodnoj vlasti". No takvi kvaziizbori nisu samo stvar prošlosti. Pogledajmo samo nedavne izbore u Rusiji, u kojima prividno postoji opozicija i više predsjedničkih kandidata. Bilo je tragikomično gledati manifestacije nakon Putinove velike pobjede s novim-starim predsjednikom u centru okruženog dvojicom "protukandidata" koji ga pokorno promatraju kao dva statista na kazališnoj predstavi koja stoje u sjeni glavnog glumca. I to upravo u vremenu kada je mogući ozbiljan Putinov protukandidat, Aleksej Navaljni - umro, ili najvjerojatnije ubijen, u zatvoru, a koja sudbina je pogodila i sve moguće prijašnje ozbiljnije opozicionare.

No činjenica da se takvi izbori bez pravog izbora ipak održavaju u najvećem broju nedemokratskih država govori nam nešto o duhu modernog vremena u kojem i diktatori i autokratski režimi osjećaju potrebu da svoju vlast legitimiziraju izborima, makoliko farsični oni bili. Ideja da vlast proizlazi iz naroda, a ne kralja kao predstavnika Božje volje na zemlji, ili da je na nju pretplaćena neka podgrupa u društvu na temelju svog rođenja, ili bogatstva ili ratne pobjede ili nekakvog sličnog obrazloženja, postala je općeprihvaćena, "samorazumljiva" činjenica modernog svijeta. Skloni smo zaboraviti da prevladavanje takve ideje počinje ne tako davno, u povijesnom smislu s američkom i francuskom revolucijom.

Izbori su dakle "kruna" demokratskog poretka. No da bi ti izbori imali smisla, mora postojati društvena i politička organizacija u smislu slobode okupljanja i izražavanja, slobode medija, zajamčenih osnovnih ljudskih prava i jednakosti pred zakonom, stalna kontrola vlasti i uopće demokratska politička kultura koja podrazumijeva toleranciju drugih i različitih. Kao što sociologija kao znanost proučava društvene mehanizme koji proizvode društvenu nejednakost među ljudima, tako i politička znanost proučava društvene mehanizme i procese koji proizvode političku nejednakost. Nema "idealne" demokracije" bez nejednakog utjecaja različitih aktera u političkom procesu. Ali karakteristika je demokratskog poretka da se u njemu te nejednakosti stalno propituju, izlažu javnosti, nastoje smanjiti, i da se sustav stalno mijenja u skladu sa spoznajama vlastite nesavršenosti i u skladu sa stalnim javnim dijalogom koji se o tome vodi. Takvog javnog dijaloga u nedemokratskom sustavu nema ili je ograničen na usku vladajuću grupu koja manipulira i određuje što je dopušteno, a što nije.

VALOVI DEMOKRATIZACIJE


Američki politolog Samuel Huntington svojedobno je analizirao valove demokracije, tj. pokazao je kako se demokratski poredci u pojedinim fazama moderne povijesti šire. No nakon valova ili plime demokratizacije nastupaju oseke, tj. postojeći demokratski poredci nazaduju ili se zamjenjuju autoritarnim poredcima. Ako je posljednja plima takve demokratizacije bila pad komunizma, koji nadomještaju demokratski poredci, onda smo sada suočeni s trendom opadanja i ugrožavanja demokratskih poredaka. Valja napomenuti da je još jedan "plimni val" demokratizacije pobudio mnogo nada, a to je bilo tzv. arapsko proljeće, no od njega nije ostalo ništa. U najvećoj arapskoj zemlji, Egiptu, srušena je diktatura generala političara Mubaraka. No prvi demokratski poredak proizveo je opasno klizanje prema diktaturi islamskih fundamentalista, koje je zaustavljeno vojnim udarom i sada se nalazimo na točki od koje smo počeli - diktaturi generala političara Sisija. Mnogi su promatrači pesimistički zaključivali da je jedina zemlja koja se ipak demokratizirala, Tunis, sada stvorila novu predsjedničku diktaturu koja je ugušla opoziciju i narušila principe demokratskog poretka uvevši samovlašće.

Ako se vratimo u postkomunističku Europu, onda nam bode oči Rusija, u kojoj od blijedih početnih trgova demokratizacije nije ostalo ništa. Kao što je jedan promatrač primijetio, Rusija može biti ili imperij ili demokracija. Ruski vođe(a) jasno su se opredijelili za imperij, posljedice tog opredjeljenja osjeća čitav svijet, a jedna zemlja koja je pošla demokratskim putem - Ukrajina - najdirektnije. U postsocijalističkim zemljama Europe privlačna snaga Europske unije u znatnoj je mjeri utjecala da se tamo konstituiraju demokratski poredci. No i tu smo svjedoci evolucije prema autoritarizmu, ili tzv. iliberalnoj demokraciji. Dva su signifikantna primjera Poljska i Mađarska, koja su izvanredno poučna. U oba slučaja demokratski poretci u te dvije zemlje počeli su kliziti prema iliberalnoj demokraciji.

Iz tih primjera mogu se naučiti dvije stvari. Prva je da je klizanje prema napuštanju demokracije postupni proces. U tom procesu vlada ne "uvodi" direktno diktaturu, nego postupno podriva demokratske institucije, "miješa karte" tako da opoziciji ostaje sva manji slobodni prostor djelovanja. Ali kao što se pokazalo u slučaju Poljske, ta točka preokreta u kojoj je nemoguća pobjeda opozicije nije bila dostignuta i usprkos političkom inženjeringu vladajuće stranke opozicija je odnijela pobjedu. Stranka "Pravo i pravda" nije uspjela dovoljno promijeniti pravni sustav, zarobiti medije, iako je to činila svom snagom, da u konačnici opozicija ujedinjenim snagama ne odnese pobjedu.

Usputna napomena da naš eurozastupnik Kolakušić naziva svoju stranku istim imenom nije slučajno jer njegov profil autoritarnog populista odgovara profilu te poljske stranke. Drugi zagovornik iliberalne demokracije u Europi, Orban, sigurno će povući zaključke iz tog slučaja i ubrzati svoja nastojanja jačanja kontrole nad društvom, ali i opozicija uči iz poljskog primjera i pokušat će ponoviti ono što je u Poljskoj bilo uspješno.

Druga pouka koja se iz svih ovih primjera može naučiti je da nedemokratski režimi ne nastaju odjednom, državnim udarom, vojnim preuzimanjem vlasti ili na neki takav način. Vrlo često je to puzajući proces postupnog nagrizanja demokratskih institucija dok se one same od sebe ne raspadnu. Ne treba zaboraviti da je i Hitler došao na vlast koristeći institucije demokratske Weimarske republike.

DEMOKRACIJA POD PRITISKOM


Između dva svjetska rata demokratski poredci toga doba (ne ulazeći sada u diskusiju o njihovoj nesavršenosti) bili su pod pritiskom dvaju velikih ideoloških, duboko antidemokratskih alternativa - nacizma i fašizma s jedne strane te komunizma s druge strane. Kao što znamo, Drugi svjetski rat završio je porazom nacizma-fašizma, a hladni rat koji je uslijedio u konačnici porazom (srećom, ne u ratnom srazu) komunizma ili "realnog socijalizma", ako vam je tako draže. No povijest nije završila neupitnim trijumfom liberalne demokracije, kako nam je to u euforiji nakon pada komunizma najavio Francis Fukuyama. Kineski ekonomski uspjeh kineski vođe koriste kao dokaz da demokratski poredak nije nužan za ekonomski prosperitet, dapače da mu može naškoditi. Rusija pod Putinom formira ideološku doktrinu koja spaja imperijalnu ambiciju, rusku "posebnost" i konzervativni tradicionalizam koji je usmjeren na to da podrije dominantni poredak liberalne demokracije Europe. Jer Putinova vojna snaga nije takva da može ugroziti europske države (osim ako ne računamo atomski rat, koji bi, međutim, značio i njegovo samouništenje). No ono što Putin može eventualno učiniti je podrovati vrijednosne temelje na kojima Europa počiva, a to je liberalna demokracija. U tome mu naravno ne može pomoći europska ljevica, koja je bezidejna, nego desnica, od Orbana do LePen, od Meloni pa do njegovih sitnih obožavatelja i u Hrvatskoj kakav je na primjer Marin Miletić. Ako želite danas detektirati potencijalne Putinove saveznike, treba samo slušati kako oni govore o Europskoj uniji. Za njih EU kao zajedničko tržište i nije problem. Ono pridonosi ekonomskom rastu, i to je dobro.

U hrvatskom slučaju i fondovi koji se obilno slijevaju u našem pravcu su dobrodošli. Kao da smo zaboravili koliko smo se bunili kada se u Jugoslaviji preko Fonda za nerazvijene prelijevao novac iz Hrvatske i Slovenije prema BiH, Kosovu i Makedoniji. Danas bismo bili uvrijeđeni ako bi se građani Njemačke, Francuske ili Nizozemske bunili i tretirali nas onako kako smo mi nekada Kosovare ili Makedonce. Jer sve što je preko zajedničkog tržišta i fondova za razvoj, to je miješanje u naše "unutrašnje stvari" i to treba ostaviti nacionalnim državama da rješavaju. A što je to što je preko zajedničkog tržišta i fondova? To je druga bitna komponenta osnove na kojoj je konstituiran EU, a to je liberalna demokracija. Kada vam govore da se EU ne treba miješati u bilo što što je preko slobodnog tržišta, to je otprilike kao da vam kažu nemojte ih slušati da trebamo poštovati ljudska prava i da muškarci i žene, etničke manjine i većine, seksualne manjine i seksualne "većine" trebaju imati jednaka politička i socijalna prava. Žene trebaju slušati muškarce, kako nam poručuju "klečavci" s Jelačićeva trga u Zagrebu (i dobro je dok kleče samo na pločniku, da ne kleknu ženama za vrat, da im utuve u glavu gdje im je mjesto u društvu), etničke manjine su ionako samo "gosti" (Ruža Tomašić) i ne mogu imati jednaka prava kao mi, "nositelji suvereniteta". Konzekventno tome, nikome nije čudno ako se jako brinemo da pravo glasa imaju i potomci Hrvata koji žive negdje u dalekom svijetu, a možda hrvatski jezik i ne znaju, dok u RH kroče samo za ljetne praznike, a smeta nam glasačko pravo manjina koje žive ovdje. I dok naveliko raspravljamo o tome kako se te manjine biraju i kada (da to, kao i mnoge druge elemente izbornog zakonodavstva, treba mijenjati nije sporno), a njihovo stupanje u koalicije nazivamo "trgovačkim" za razliku od drugih koalicijskih dogovora koji nekako nisu "trgovački". Istovremeno to da tri zastupnika iz "dijaspore" čine vladajuću većinu nitko ne dovodi u pitanje. Makar, teško je razumjeti i ne znam po kojoj logici su Hrvati iz BiH "dijaspora".

S druge pak strane da, između ostalog, o primjerice seksualnim "devijantima" i njihovim željama da zasnivaju brakove i ne govorimo. Sada je ušlo u modu da se suverenisti suprotstavljaju "globalistima", a kada ih pitate u čemu se taj "globalizam" ogleda, onda je to "razaranje obitelji", koje će vjerojatno biti razorene kada date pravo homoseksualcima da sklapaju brak ili se držite toga da su žene ravnopravne s muškarcima. Za one koji znaju malo povijesti, upečatljivo je kako se ona, povijest, ponavlja, naravno samo u malo promijenjenom ruhu. U doba staljinizma i dominacije rigidnog komunizma nije bilo globalizma, ali je neprijatelj bio kozmopolitizam. Staljin i njegovi sljedbenici grmjeli su o kozmopolitima, ljudima "bez korijena". Pretpostavljam da naši antiglobalisti nisu učili od njega, ali je upečatljivo kako se određene matrice mišljenja stalno iznova javljaju prilagođene novim prilikama.

PRITISAK ANTILIBERALIZMA


Dakle, liberalno-demokratska Europa je pod unutrašnjim pritiskom antiliberalizma, a Putin to stimulira jer mu Europa kojom vladaju ili bi vladali Orban, Meloni, LePen, AfD... ne predstavlja izazov. Jer izazov Rusiji može biti liberalna Europa, koja može biti privlačna snaga nekim drugim društvenim snagama, na isti način kako je Europa bila uzor Ukrajincima da se pobune protiv proruske politike Janukoviča. No ako Europa postane Orbanova ili AfD-ovska, ili zabran neofašista, "antiglobalista" opsjednutih homoseksalcima, ženama i ostalim manjinama, onda takve opasnosti više nema i novi svjetski poredak zasnovan na dobrim starim tradicionalnim vrijednostima se nesmetano može dalje razvijati, dok će svi ljudi, kako su to nekada stari konzervativci znali govoriti, znati gdje im je mjesto.

Nažalost, taj pritisak izvana na liberalno-demokratski poredak u Europi ne dolazi samo iz Rusije i od unutrašnjih nedemokratskih pokreta i ideologija. Vidimo da i u SAD-u podrivanje demokracije dolazi i od samog predsjednika koji nije želio priznati rezultate izbora i koji je potaknuo pobunu protiv tih rezultata. I sada jedan od istaknutih republikanskih prvaka na opetovano postavljanje pitanja novinara hoće li priznati rezultate izbora ako Joe Biden pobijedi, izbjegava direktni odgovor. Iako SAD ima jake institucije i demokratsku političku kulturu, pobjeda Trumpa na izborima može značiti daljnje ugrožavanje demokratskog poretka, pogotovo uzimajući u obzir Trumpovu sklonost prema autokratskim režimima, sklonost prema Putinu i sličnima. Ako se ovi trendovi nastave, ne trebamo se čuditi ako se ponovo nađemo u svijetu gdje ćemo imati izbore, ali će pravi izbor biti unaprijed napravljen, dok ćemo mi samo manifestirati privrženost našim vođama.

Piše: DR. SC. DUŠKO SEKULIĆ Profesor u mirovini Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Možda ste propustili...