TvObzor
U DISKOGRAFSKOJ SPAJALICI, NAKON KONCERTA U LONDONU

Goran Bare: Svirali smo u kultnom klubu i vidjeli Abbey Road, ja sam sretan čovjek!
Objavljeno 10. svibnja, 2024.
Znaš, ja sam već ostario, ali sad pjevam bolje nego ikada prije. Trudim se da se ne derem. Nekad sam se derao, a sad pjevam

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu glazbenog projekta Diskografska spajalica.



Čiji koncert pamtiš? S kojeg si koncerta otišao oduševljen ili recimo da si u posljednje vrijeme gledao snimku nečijeg koncerta i da si uživao jer je sve štimalo od glazbenog sadržaja, izvedbe do publike?


- Pa kao klinac, to su bili Partibrejkers 1985. u Kulušiću, a danas to je film "In the Yard", o starim nekim glazbenicima iz filma "Rockers" iz 1976., a koji sam gledao u Vinkovcima, u kinu Crvena zvijezda. To me je tada nekako baš pogodilo, posebno sada kad sam gledao te stare reggae majstore, kako su onda bili mladi, a kako su sad stari.



Kada si počeo uživati u svojim koncertima?


- Uživam oduvijek, samo, dobro…



Bilo je i slučajeva da su neki kritičari nakon tvojih koncerata znali pisali kako je koncert bio super, svirački odlično odrađen, samo je Bare bio odsutan – nezainteresiran. Je li tome znalo biti tako?


- Da, recimo imali smo dva koncerta u Vintage klubu, prvi nije baš bio nešto, nešto ekskluzivno, i prošlo je dosta vremena između Arene i tog kluba. Ja sam već polako zaboravio kako to izgleda svirati po klubovima. Zapravo, ne da sam zaboravio, nego iziđe ti jednostavno, jer vidiš ispred sebe 15.000 - 20.000 ljudi i onda to nekako drugačije radiš. Zato mi je trebalo neko vrijeme da se vratim tom klupskom načinu. I drugi dan, drugi koncert u Vinategu bio je fantastičan.



Malo se koji hrvatski rock-band može pohvaliti atmosferom u Areni koju ste vi imali, ali i da band tako dobro zvuči. Cijeli je nastup bio odličan. I ponovno imaš sjajnu glazbenu ekipu.


- Da nema njih, to bi bilo puno jadnije. Znaš, ja sam već ostario, ali sad pjevam bolje nego ikada prije. Trudim se da se ne derem. Nekad sam se derao, a sad pjevam. Svirao sam doista s vrhunskim glazbenicima od Krune Levačića, Marka Križana, Dude Voriha… Danas, kad vidim svoj bend, to su sami kraljevi, to su vrhunski instrumentalisti. Ne samo to nego oni toliko razumiju tu glazbu. Ja bubnjaru samo pokažem lakat lijevo, lakat desno, ruka gore, i on točno zna što treba napraviti.



Zanimljivo je da su na koncertima dovoljni tvoji trzaji ruku i isti tren imaš zbor, publika pjeva umjesto tebe. To je tako uvjerljivo i s lakoćom radio i s publikom komunicirao samo Mišo.


- Mišo Kovač?



Znaš li nekog drugog Mišu pjevača – maestra?


- Da, dobro. Mišo Kovač, on je zaista svoj, nisu to njegove pjesme, ali on je to izvodio na svoj specifičan način i zato su te pjesme i zaživjele. Kad digneš ruku i kad ti počne publika pjevati i skakati, ti više nemaš što raditi. Što bi tada trebao napraviti, razbiti flašom glavu?



To si znao nekada raditi.


- To je nekad bilo. To je prošlo. Mislim, jako je zahtjevno biti vođa grupe. Ljudi misle – a on samo pjeva. Nije to samo pjevanje, ti moraš ljudima kao prvo pokazati sve to što ta pjesma u sebi nosi. Ali to ljudi baš ne razumiju. Ti se voziš, recimo šest sati, pa onda dođeš na koncert, pa se tamo malo odmoriš nekih sat vremena i onda odeš na pozornicu i sad ti trebaš biti nasmijan, fin, pun energije. Mislim, nije to baš tako jednostavno, ali meni se sviđa i ja ću do kraja života tako to raditi.



Ima li neka pjesma ili više njih koje te i dandanas ne ostavljaju ravnodušnima? Dok ih izvodiš, da još osjećaš posebne emocije, vraćaš slike nekih situacija?


- Ne mogu reći da postoji jedna takva pjesma. Ima ih dosta. Svaka pjesma nosi pečat nekog proživljenog vremena. Svaka pjesma nosi svoju sliku. To je, zapravo, sve što sam snimio još od pjesme "Iz sve snage" do posljednje "Noćas prelazim rijeku", to je moje bogatstvo koje sam donio u bend. Nakon koncerta u Londonu imamo jednu stanku od mjesec i pol dana, gdje ćemo ja i Mario Rašić, producent i basist malo srediti aranžmane za nove pjesme, a onda ćemo pozvati bend da ih uvježba. I nakon toga odlazimo u Sloveniju u studio to i snimiti. Mislim da ćemo ove godine napokon izdati taj album jer korona nas je baš složila, imali smo već dvije pjesme i dva spota gotova.



Koncert u Londonu u klubu Dingwalls velika je stvar za sve glazbenike iz Hrvatske. Ti si na sceni 40 godina. Kad bi sada nakon uspješnog koncerta u Londonu dobio ponudu od nekog engleskog izdavača, producenta, menadžera ili organizatora koncerata da za promotivne aktivnosti izabereš pjesme kojima ćeš najbolje predstaviti sebe i svoj bend, koje bi pjesme predložio?


- Ne znam, pravo da ti kažem. Ja bih mu rekao: Vi odlučite, što se vama sviđa. Meni se sve sviđa, meni su sve pjesme kao djeca. Ne mogu sam odabrati. Postoje pjesme koje su jače, koje su slabije, ali recimo pjesma o kojoj smo razgovarali "A ti još plačeš", to nije neka pjesma, budimo realni. To nije baš neki ultratekst, neka glazba, ali ljudi je vole. Ne znam, što bi ti promotori izabrali. Zato bih im rekao neka lagano preslušaju albume i neka odluče što je njima dobro i zabavno. Inače koncert u Londonu je bio fantastičan i što je najvažnije mi smo se odlično osjećali na pozornici. Razvalili smo i ja sam sretan čovjek. U Londonu smo se dobro proveli, svirali smo u kultnom klubu i vidjeli smo Abbey Road.



Koncert u Londonu snimala je ekipa iz Croatia Recordsa i on će biti objavljen kao album...


- Meni su rekli iz Croatia Recordsa, Želimir Babogredac, kako bi oni snimili taj koncert. Slažem li se s tim? Ja sam im rekao: "Ne morate vi mene pitati. Mi radimo za vas, vi radite za nas." Oni u tom koncertu vide neku važnost.



Jesi li imao nekada ideju ili potrebu neku od svojih pjesama snimiti na engleskom jeziku?


- Nisam. Znaš, kada imaš sluha, onda lako ti ide i jezik, ali ja kad sam počinjao s karijerom, i bavljenjem glazbom, ja sam sebi rekao: Ti ćeš, Bare, raditi glazbu koja je najbliža onim vrhunskim djelima koja si ti čuo. Druga stvar, pjevat ćeš na svojem materinskom jeziku za djecu, klince koji su kao i ti, zanemareni i lutaju ulicama. Oni ne znaju engleski, ne znaju njemački, ne znaju francuski. Znaju samo svoj materinski jezik. Za njih pjevaš i to je to. To je bila moja odluka od tog dana. Uopće nisam nikad razmišljao da pjevam na nekom drugom jeziku. Nemam potrebu.



Jednom si mi prilikom ispričao kako je izgledao tvoj odlazak iz Vinkovaca. Već si bio u vlaku, a nepoznati ljudi na stanici vikali su za tobom ružne stvari i vrijeđali te. Kako danas, kao uspješni glazbenik, gledaš na tu situaciju i kako danas izgleda tvoj dolazak u Vinkovce?


- Ne idem ja baš u Vinkovce. Kad su mi poginula tri prijatelja, imao sam jako neugodne situacije u gradu, kada ti ljudi pljuju ispred tebe, nazivaju te… Jer ja sam kao bio krivac za to što su njih trojica poginula. Kao ja sam njima dao drogu, ja sam njih drogirao, kao droga se daje, ono, znaš. Evo ti, evo ti, odi, odi, evo da ti dam malo droge. To su takve gluposti, ali ne možeš ljudima to objasniti. Oni danas to vjerojatno razumiju, ali u to vrijeme nisu razumjeli i mislili su da sam ja kriv za sve. Taj odnos ljudi prema meni bio je grozan i ja sam odlučio otići.



Ali danas kad se govori o Vinkovcima, jedna od prvih asocijacija ako se govori o glazbi, uz Vinkovačke jeseni su Majke.


- One možda prve Majke, ali ja se sjećam od 1989. kad sam ja otišao, to više nije bilo to. Znači, mi smo se raspali. Ja sam otišao iz grupe, ali grupa je počela ići u nekom Hare Krišna smjeru. Znači, svi ti ljudi u bendu su počeli kao Hare Krišna. Meni je to bilo glupo, ja sam rekao – hajte vi, ljudi, radite svoje, ja idem raditi svoje. No, onda su se raspali jer su vidjeli da ne mogu i onda mi dolazi Korozija, bubnjar, i dovodi malog Čalića, kao oni će sad mene pratiti. Stigao je basist iz Zagreba i onda smo počeli snimati album "Razdor". Međutim, to je sve bilo tako stihijski, bio je rat. Trebali smo snimiti album samo da možemo svirati. Mislim, te pjesme ne zaslužuju takav tretman. Znači, to su izvrsne pjesme, a to što smo mi tako snimili, to je samo posljedica tih događaja u tom trenutku.



Koliko si se ti promijenio u posljednjih deset ili pet godina? Koliko je na tebe, na tvoje promjene utjecala publika koja te voli, voli tvoje pjesme, dolaze na koncert? Koliko su te oni promijenili?


- Publika me je pratila kada sam bio lud i kada sam bio normalan. Ali najviše je na mene utjecao bend, jer oni su meni ovako rekli prije dvije godine: ‘Bare, ovako više ne ide. Svaki naš koncert mi strepimo hoćeš li ti biti dobar ili ne? Hoćeš li izaći da jedva stojiš i ondje psuješ i hoćeš li se sa svima tući.‘



Ti si često burno reagirao na dobacivanja i provokacije nekoga iz publike.


- Da. Ali prije dvije godine Igor Boltek, koji više nije s nama, rekao mi je: ‘Nemoj više izlaziti pijan, molim te.‘ I ja recimo posljednje dvije godine ne izlazim pijan i imamo fantastičan koncert. Zašto sam ja pio? Meni je bilo dosadno dok smo čekali nastup. To je bilo dugo vremena. Danas dolazimo, recimo, sat prije koncerta, ja se presvučem, pripremim i stavim opremu, izađem van i to bude masakr. Posljednju, recimo, godinu-dvije ne mogu se sjetiti našeg lošeg koncerta. (HDU)

Fotografije: Bob Perišić

Možda ste propustili...

DOKUMENTARNA SERIJA “PRIRODA I PRIJATELJICE”

Utočišta za najljepši mogući odmor

POSLASTICA ZA LJUBITELJE INTELIGENTNE ZABAVE

Posljednja epizoda kviza Joker

U NEDJELJU DOZNAJEMO IMENA ČETVERO FINALISTA TLZP-A

Na pozornicu stižu Édith Piaf, Josipa Lisac, Elvis...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana