Magazin
DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR I KOMENTATOR

SDP na izbore ne izlazi kao stranka, nego kao sljedba Zorana Milanovića
Objavljeno 30. ožujka, 2024.

Ako se može suditi prema pisanju nekih medija, Milanović, Grbin, Bauk i Miljenić sve su planirali dva i pol mjeseca. Kako to objasniti da se predsjednik Republike o datumu izbora dogovara s političkom strankom kako bi joj mogao pogodovati i još se i sam kandidira za premijera zaobilazeći Ustav? Koliko god to bila teška kvalifikacija, podsjeća li cijela ta operacija SDP-a i Milanovića na pokušaj državnog udara ili je sve to politička farsa ili i jedno i drugo? Na ta i neka druga aktualna pitanja za ovotjedni Magazin odgovara Davor Gjenero, politički komentator i analitičar s Krka?



- Ustav predsjednika Republike ne podvrgava kaznenoj odgovornosti, kao što je to u američkom ustavnom modelu, on ne podliježe političkoj odgovornosti, ali Ustav definira posebnu odgovornost predsjednika Republike, koji je obvezan u svom djelovanju poštovati i štititi Ustav, pa se ta posebna odgovornost utvrđuje u slučaju njegove povrede Ustava. Problem je što Ustav predviđa da se postupak utvrđivanja posebne odgovornosti Predsjednika pokreće odlukom Sabora, i to usvojenom dvotrećinskom većinom, a nakon toga o tome postoji li ta posebna odgovornost odlučuje Ustavni sud, ponovno dvotrećinskom većinom svih sudaca.

Iz Upozorenja koje je objavio Ustavni sud jasno je da postoji Ustavom određena dvotrećinska većina sudaca, koji smatraju da je Predsjednik povrijedio Ustav, jer nju čini upravo devet sudaca. Iz izdvojenog mišljenja troje sudaca znamo i to da i njih troje smatra da Ustav obvezuje Predsjednika da djeluje nestranački i da mu brani sudjelovanje na parlamentarnim izborima, a jedino ne znamo stav jedne sutkinje, ako on uopće postoji. Međutim, za pokretanje postupka opoziva Predsjednika ne postoji prvi ustavni preduvjet, dvotrećinska volja Sabora da pokrene takvu proceduru. Zato se i spominjala mogućnost, prva ju je spomenula profesorica Barić, o tome da bi se na inicijativu Vlade, predsjednika RH koji je u izbornoj kampanji proglasilo privremeno spriječenim za obavljanje dužnosti. Svjestan te mogućnosti, ali i ozbiljnosti Upozorenja Ustavnog suda usvojenog dvotrećinskom većinom, potrebnom i za opoziv i za proglašenje Predsjednikove privremene spriječenosti, Milanović je u svom pohodu razaranja ustavnih načela napravio korak natrag, ali nije odustao od razaranja ustavnog poretka koji je započeo "konspiracijom" s ova tri "najodanija muža", i ne namjerava ga prekinuti samim vrlo vjerojatnim izbornim porazom svojih odabranika.

UDAR NA USTAVNOST


Ima li u cijeloj toj farsi koju je zakuhao Milanović elemenata državnog udara...?

- Sa skupinom "urotnika" možda nije počinio državni udar, ali sigurno jest udar na Ustav, ustavni poredak i sustav parlamentarne demokracije. Problem je što je taj njegov udar "work in progress" i što neće završiti pukim izbornim porazom. Već sada je jasno ono što je Milanović implicitno rekao ustvrdivši da je sigurno da sadašnji premijer nakon parlamentarnih izbora neće više biti premijer. Jasno je da mu je cilj da, kad izgubi parlamentarne izbore, ponovno u funkciji navodno nepristranog i nadstranačkog predsjednika Republike, blokira proces konzultacija i dodjele mandata za sastavljanje vlade onome tko može formirati većinu, raspusti budući 11. saziv Sabora i vladu Andreja Plenkovića, te formira prijelaznu vladu po svom izboru. Ustav mu daje pravo da raspusti saziv Sabora koji ne može formirati parlamentarnu većinu, a u tom se slučaju formira prijelazna tehnička vlada, ali je jasno da je njegov projekt zasnovan na dvije ideje: na ideji da bar privremeno ovlada svim izvodima vlasti u državi, ali i na ideji da tako dovede do duboke ustavne krize. Naime, deset od trinaest sudaca Ustavnog suda završava mandat u lipnju, a taj mandat može biti produžen maksimalno do prosinca. Ako u tom razdoblju Hrvatska ne bude imala novi Sabor, sposoban dvotrećinskom većinom izabrati nove suce Ustavnog suda, naći ćemo se u ozbiljnoj ustavnoj krizi. Naime, Ustavni sud je tijelo koje nadzire izbore, vrhovna je žalbena instanca u izbornoj proceduri, a Ustavni sud i proglašava izborne rezultate. Ostanemo li bez Ustavnog suda prije predsjedničkih izbora i eventualnih ponovljenih parlamentarih, Hrvatska bi zapala u nezapamćenu ustavnu krizu, iz koje nije jasan izlaz. U tom smislu ono što Milanović radi je puzajući državni udar, a ono što je već ostvareno je ozbiljan udar na parlamentarnu političku kulturu i demokratski poredak. Njegov udar na ustavnost teži je i opasniji, zbog toga što ga je dio parlamentarne arene, čak i onaj za koji se smatralo da pripada ustavnom luku, prihvatio kao legitimno ponašanje, pretpostavljajući svoje kratkotrajne interese interesu zaštite demokratskog poretka.

Ulaskom Milanovića u kampanju na strani SDP-a, vidimo da se narušila prije Milanovića dogovorena široka lijeva koalicija. Koliko je za evidentno osipanje takve koalicije izravni krivac Milanović? Vidimo da su neki poput IDS-a iz nje već izišli...

- SDP-ova koalicija više zapravo ne postoji. U njoj ne želi sudjelovati nitko tko je sposoban osvojiti bar jadan mandat, jer su svi ozbiljni akteri itekako svjesni da je sudjelovanje u Milanovićevoj konspiraciji protiv Ustava za njih ozbiljna difamacija.

Stranke koje imaju relevantan regionalni utjecaj, kao što su IDS, PGS ili Fokus, koje pripadaju liberalno-demokratskom polju, nisu sebi mogle dopustiti da zbog jednokratnog eventualnog probitka, dugoročno riskiraju svoju političku poziciju. Isto je s platformom Možemo!, koja jasno deklarira da ne namjerava sudjelovati ni u Milanovićevu pokušaju formiranja nečega što je on nazvao "vladom nacionalnog spasa".

SDP na izbore izlazi bez stvarnih partnera, koji bitno pridonose izbornom rezultatu, a oni s kojima nastupaju kao s formalnim partnerima bit će nagrađeni sinekurom saborskog mandata, naravno, koliko on bude trajao. Za razliku od Milanovića, koji ima jasne planove budućih poteza, ovi akteri to nemaju, oni ne razumiju ni to da postoji mogućnost da mandatići koje su "izborili" pregovorima nikad i ne budu realizirani, da se Sabor vrlo brzo raspusti, pa da bi njihovo sudjelovanje u Milanovićevu puzećem državnom udaru moglo biti nenagrađeno. A to što Milanović, kao pretendent za poziciju apsolutnog vladara, doista o njima misli, odavno im je rekao u lice. Milanović je tipičan autoritarni političar, koji ne okuplja suradnike, koji ne sklapa koalicije, nego komu su potrebni samo podanici. Peđa Grbin dobro zna da on nije predsjednik stranke u pravom smislu riječi, i da to nikad i nije bio. On prihvaća svoju ulogu podanika, a ulogu podanika prihvatio je i cijeli SDP, odnosno vodstvo te organizacije, aklamacijom usvojivši to da na izbore ne izlaze kao stranka, nego kao sljedba Zorana Milanovića. U pravu je profesorica Mirjana Kasapović, koja upozorava da bi ta odluka i odluke koje je SDP donosio u tom kontekstu, mogao biti put nestajanja ove stranke kao relevantnog čimbenika u parlamentarnoj areni. Uostalom, SDP već sad ne djeluje kao nacionalna stranka u pravom smislu riječi, relevantne regije posve su nepokrivene njihovom stranačkom mrežom, od velikih gradova relevantan utjecaj imaju još samo u Rijeci, a i tamo im je lokalna vlast na rubu raspadanja.

ZAŠTITA PORETKA


Što ako se Milanović i SDP, ali napose Milanović, ne budu pridržavali upozorenja Ustavnog suda i DIP-a? Koji su mogući scenariji daljnjeg razvoja situacije, može li se dogoditi da se raspisani izbori ponište? To bi tek bio skandal...? Kako bi u tom slučaju reagirala recimo Europska unija?

- Situacija u kojoj se Hrvatska našla vrlo je teška. Naime, uvijek je vrlo teško i neizvjesno suočavati se u političkoj areni s akterima ili akterom, koji ne poštuje elementarna pravila. U političkoj borbi, nadalje, često pobjeđuje onaj koji pokaže da je spreman upotrijebiti radikalnija politička sredstva. Načelo diobe vlasti, suprotstavljanje političkih ambicija nositelja vlasti, kontrola zakonitosti i ustavnosti, mehanizmi su koji omogućuju zaštitu demokratskog poretka i sprečavaju pojavu uzurpatora, koji nastoji ovladati svim departmanima vlasti. Zaštitu ustavnog poretka moraju omogućiti domaći mehanizmi, to umjesto nas ne može učiniti Europska unija.

Naravno, procesi u Hrvatskoj itekako imaju implikacije na status Hrvatske unutar EU-a. Valja se samo prisjetiti činjenice da je u vrijeme Milanovićeve administracije Hrvatska slovila kao najmanje utjecajna država u Europi (ne samo EU - istraživanje o tome objavio je Politico), a da je u vrijeme dviju administracija koje je vodio Andrej Plenković spadala u glavni tok europskih politika. To je Hrvatskoj omogućilo i dobar status u distribuciji sredstava europskih fondova i izdašnu pomoć u krizama (potresi, COVID). Jedno od sredstava europskog suočavanja s "besprizornima", u što Milanovć nastoji pretvarati Hrvatsku, ustezanje je pristupa europskim fondovima. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana