Magazin
TEMA TJEDNA: DVIJE GODINE UKRAJINSKE DRAME

Robert Barić: Nepostojanje jasne strategije prema Ukrajini i Rusiji
Objavljeno 24. veljače, 2024.
DOC. DR. SC. ROBERT BARIĆ Vojnopolitički analitičar s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba

Rat u Ukrajini posljednji je činitelj koji pokazuje kako razdoblje međunarodnog poretka razvijanog nakon 1945. godine, koji je vrhunac doživio nakon Hladnog rata, dolazi kraju - kaže doc. dr. sc. Robert Barić, vojnopolitički analitičar s Fakulteta političkih znanosti iz Zagreba, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:



- Globalni utjecaj SAD-a doveden je u pitanje usponom Kine i nastojanjima Rusije za ponovnim stjecanjem uloge euroazijskog hegemona. To je dugotrajni proces koji je započeo američkom invazijom na Irak 2003. i izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine. Geopolitički sukob SAD-a i Kine započeo je još za Obamine administracije, a globalna pandemija COVID-19 intenzivirala je taj proces. Ponovno živimo u razdoblju obnavljanja geopolitičkog sukobljavanja velikih sila, koje polako prerasta u novi hladni rat.

NOVI POREDAK



- U tijeku je velika podjela međunarodnog poretka. Na jednoj strani je Zapad, oslabljen međusobnim podjelama i pitanjem je li SAD i dalje sposoban pružiti globalno vodstvo.

Na drugoj strani je koalicija Kine, Rusije i njihovih saveznika. Tom koalicijom Kina nastoji postati globalni hegemon, iako je upitno ima li za to političke, ekonomske i vojne sposobnosti. Na trećoj strani su zemlje Globalnog juga, a posebno Brazil i Indija, koje se ne žele svrstati i nastoje održavati odnose s obje sukobljene strane. Pitanje je koliko će u tome biti uspješne.

Svijet se dijeli na dva slabo povezana i međusobno suprotstavljena pola, od kojih će se svaki zasnivati na različitim političkim, ekonomskim, socijalnim i tehnološkim normama. Geoekonomske posljedice te podjele su slabljenje globalnih i jačanje regionalnih opskrbnih lanaca, ponovno tretiranje visoke tehnologije kao instrumenta za dobivanje strateške prednosti pred protivnikom (što znači i sprječavanje njezina širenja) te smanjivanje ekonomskih veza Zapada i Kine. Neoliberalna globalizacija započeta krajem 80-ih godina prošlog stoljeća bliži se kraju.

Međunarodnu sigurnost ugrožavaju dva opasna trenda. Prvi je obnova utrke u nuklearnom i konvencionalnom naoružanju na globalnoj razini. Drugi je opasnost da u slučaju ruske pobjede u Ukrajini dođe do ponovnog prihvaćanja teritorijalnog osvajanja kao legitimnog načina rješavanja međudržavnih sporova. Ako se to dogodi, doći će do obnove niza zamrznutih ratova, uključujući i mogućnost izbijanja sukoba na području Europe.

Europa je nepripremljena za ovako drastične promjene. Dosadašnji pokušaji EU-a da zadrži SAD kao jamca svoje sigurnosti, te da istovremeno održava unosnu trgovinu s autokratskim režimima (Kina, Rusija), doživjeli su neuspjeh. Usto, zbog niza kriza koje su pogodile Europu u posljednjih deset godina (financijska kriza, ilegalne migracije, jačanje populizma i nacionalizma, posljedice navedenih globalnih promjena) EU se ne može brzo prilagoditi tim promjenama. Dodatni problem za EU je i uspostava novih odnosa moći na području Europe. Sjeverna, Srednja i Istočna Europa sve više jačaju u odnosu prema staroj Europi. Mnogi smatraju da vodeće članice Unije, Njemačka i Francuska, više nisu sposobne pružiti čvrsto političko i ekonomsko vodstvo. Usto, Rusija postaje latentna prijetnja sigurnosti kontinenta.

Cilj Moskve je iscrpljivanje Kijeva, i slamanje volje Zapada za daljnjim pružanjem vojne i ekonomske pomoći Ukrajini. Bez obzira na visoku ljudsku i materijalnu cijenu sukoba, Putin ne smatra da dugoročno gubi rat, što je i poručio u intervjuu s Tuckerom Carlsonom. Ostvare li se ciljevi Moskve, teritorijalno osakaćena Ukrajina vratit će se u rusku sferu utjecaja, a Europa će biti neutralizirana svojim unutarnjim podjelama koje će nastati kao posljedica tog poraza. To će Rusiji omogućiti dobivanje političkih i ekonomskih ustupaka te pripremu daljih agresivnih koraka prema Srednjoj i Istočnoj Europi. Već sada su ruske prijetnje upućene ne samo Moldaviji i baltičkim republikama nego i Poljskoj i Norveškoj. Također, od 2014. godine Rusija na području Balkana želi izazvati veliku krizu koja će prisiliti Europu da smanji pritisak na Moskvu. Ako Putin uspije uništiti postojeći politički i sigurnosni poredak u Europi, Washington će ostati bez ključnog saveznika na globalnoj razini.

Problem SAD-a i Europe nije zasićenje ratom, nego nepostojanje jasne strategije prema Ukrajini i Rusiji. Ovdje je Moskva odigrala majstorsku igru prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja u slučaju jačanja pomoći Zapada. Iako je to prazna prijetnja, ona je djelovala. To je vidljivo u strategiji gradualizma Zapada - kasno i nedovoljno slanje pomoći Ukrajini, nejasan strateški cilj djelovanja (je li to poraz Rusije ili opstanak Ukrajine), stalno odgađanje nužnih i bolnih odluka. Kada su konačno prijeđene crvene linije, koje je u više navrata postavio Kremlj, ništa se nije dogodilo.

Rat će se nastaviti jer ni jedna strana ne pristaje na pregovore. Putin očekuje kako će eventualni ponovni izbor Donalda Trumpa za predsjednika dovesti ne samo do prekida pomoći Ukrajini nego možda i do kolapsa transatlantskih odnosa.

Ukrajina ne može pristati na mir pod ruskim uvjetima jer bi to dugoročno značilo ne samo uništenje ukrajinske države nego i Ukrajinaca kao naroda. Putin će zbog toga u iduće tri godine nastojati iscrpiti sposobnosti Kijeva za vođenje rata. Paralelno s time nastoji se predstaviti kao razuman državnik koji je bio prisiljen na rat zbog pritiska Zapada. Pri tome nije odustao ni od jednog cilja zbog kojeg je pokrenuo rat. To je bilo vidljivo i u razgovoru s Carlsonom.

VJERA U NATO


- Jedini odgovor na tu rusku strategiju jest pružanje daljnje vojne i ekonomske pomoći Ukrajini. Usprkos zauzimanju Avdiivke i napredovanju na bojištu, ruska vojska nije sposobna osvojiti Ukrajinu. Za Kijev će 2024. godina biti teška, ali Ukrajina neće biti pokorena. Pravo je pitanje što će biti 2025. i 2026. godine - hoće li Europa biti sposobna, čak i u slučaju Trumpove pobjede, nastaviti s pružanjem pomoći Kijevu, te preuzeti odgovornost za obranu kontinenta? Odgovor na ta pitanja vidjet će se u idućih dvanaest mjeseci...

Bez obzira na sve, NATO ostaje ključna sigurnosna organizacija u Europi. Europska unija nije institucionalno sposobna preuzeti ulogu NATO-a, a nove članice s istoka Europe to i ne žele. Stvaranje zajedničke europske vojske je fikcija koja nema šansi za realizaciju ni danas, bez obzira na rusku agresiju. U slučaju pucanja transatlantskih odnosa doći će i do reorganizacije NATO-a, a prvi koraci u tom smjeru već su vidljivi. Ali za to treba vremena, kojega je sve manje.

Piše: Robert BARIĆ
Najčitanije iz rubrike