Magazin
DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ REDOVITI PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Duboka država je batina s dva kraja u političkim borbama za hegemoniju koje premrežuju državu i društvo
Objavljeno 17. veljače, 2024.

U svom prilogu "Na čemu počivaju teorije urote?", iz listopada 2022., Ivo Lovrić je u Glasu Koncila između ostalog zapisao sljedeće: Teoretičari urote, oni koje drugi tako nazivaju, a sami možda i ne će prihvatiti tu kvalifikaciju, tvrde da postoji duboka država, nevidljive sile koje upravljaju stvarnom državom i da im ona samo služi kao pokriće. Pojam "duboke države" ili "države u državi" rabi se za nelegalne i nelegitimne strukture moći unutar države, odnosno skupine koje nisu lojalne državi i ne poštuju njezine zakone. Što znači, oni koji vjeruju u postojanje duboke države smatraju da su legalne vlasti samo marionete onih koji vuku konce u pozadini. Bez obzira na to vjerovao netko ili ne vjerovao u tu tezu, u svakom političkom sustavu, ma kako transparentan bio, uvijek je bilo skupina koje su sustavno zaobilazile zakone, kupovale politički utjecaj i s više ili manje uspjeha usmjeravale određene društvene procese. Jesu li to udbaši, mafijaši, masoni, iluminati, određeni gospodarski krugovi ili neka druga organizirana skupina, uvijek ih prati trag tajnovitosti i manjak informacija o njihovoj stvarnoj moći i metodama...



O "dubokoj državi" razgovarali smo s dr. sc. Krešimirom Petkovićem, redovitim profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

MOBILIZIRAJUĆI MIT


Ako državu definiramo kao "političku zajednicu ljudi organiziranom na nekom teritoriju pod suverenom vlašću", kakva bi onda bila definicija tzv. duboke države? Možemo li uopće u korelaciju staviti ta dva pojma, od kojih je jedan realnost, a drugi teorija urote? Ili je i duboka država - realnost, doduše u sjeni?

- Političkosociologijska definicija države dobro je ishodišno mjesto rasprave. U toj, veberovskoj perspektivi dodaje se još da bi organizirana vlast trebala biti učinkovita, odnosno za početak uspješno ostvarivati monopol prinude na nekom teritoriju te, na nekoj osnovi ili kombinaciji osnova, legitimna, odnosno prihvaćena od onih kojima se vlada.

Tome možemo pridodati također staru, snažnije normativnu, vilsonovsku dihotimiju između politike i uprave: politika postavlja ciljeve dok ih profesionalizirani upravni aparat izvršava. On bi trebao biti depolitiziran, pa treba jasno razlikovati izabrane dužnosnike koji dolaze i odlaze s izborima od karijernih upravnih službenika koji se bezinteresno bave realizacijom javnih politika čije ciljeve postavlja politička vlast.

Nije potrebno poznavati strip Maxmagnus Maxa Bunkera, s ministrom financija koji preživljava sve političke mijene, a i umnogome kroji politiku, da bi se znalo da je priča koju sam iznio veoma idealistička. Korisnici sintagme duboka država kažu tako nešto: upravni aparat u najširem smislu nije neutralan, nego politiziran, a ako zatreba i politikantski podao te sustavno opstruira izabranu vlast u realizaciji politika koje imaju demokratsku legitimnost.

Država je tako od ničeovskog hladnog čudovišta ili kafkinskog dvorca birokracije, mjesta otuđenja i općenite paranoje spram vlasti, u naraciji kritičara duboke države postala spletkarska parapolitička mašina kao iz špijunskog romana Grahama Greenea, mjesto specifičnih prijetnji za vladavinu naroda i integritet republikanskih institucija. Ako je riječ o paranoji, ona je sasvim specifična i odnosi se na djelovanje političkih oponenata koji rade iz sjenovitog krila države.

Kad se sve uzme u obzir, koliko je duboka država mit, a koliko stvarnost?

- Meni taj polemički pojam nije posebno "napet", niti ga smatram nužnim za razumijevanje političke stvarnosti. No ako pojmu pristupimo blagonaklono, dakle onkraj pretjerivanja paranoične politike i labave heuristike o političkoj inerciji birokracije, pokazuje se da je duboka država oboje - i mit i stvarnost, potonje ovisno o specifičnom kontekstu.

Duboka država je politički mobilizirajući mit, ideja koja pokreće nezadovoljne u situaciji političkog sukoba, no koja se ne izlaže nužno strogoj ili bilo kakvoj empirijskoj provjeri. Tipično se danas koristi na desnici, na tragu sljedeće narativne linije: odnarođeni lijevoliberalni politički establišment kroz svoje duboke strukture opstruira narodnu volju izravno napadajući njezine artikulacije u njezinim legitimnim predstavnicima. Liberali i centristi odgovorit će da su posrijedi populisti koji se manihejski pozivaju na narod protiv korumpirane elite, a zapravo su politički nesposobni, neodgovorni i opasni te stvaraju štetne podjele u suvremenim složenim društvima koja počivaju na uvažavanju različitosti i napuštanju negativno vrednovanih tradicija kao prijetnji napretku.

Što se tiče empirijske vrijednosti tih mobilizirajućih konstrukcija, mislim da je poučno Agambenovo tretiranje teorija urote u kritici pandemijskog upravljanja. Riječ "teorija" u sintagmi "teorija urote" kolokvijalno se ne koristi u značenju ozbiljne ideje koju valja provjeriti ili opovrgnuti, nego u značenju izmišljotine koja otkriva da onaj koji u takvo što vjeruje nije ozbiljan, nego je štetan i opasan. Po prilici kao Dänikenova aproprijacija teorije o paleokontaktu: lako je ne samo ad hominem pokazati da je posrijedi prevarant nego i da mu, važnije, djela obiluju krivotvorinama i izmišljotinama. Međutim, koluzije i konspiracije, različiti oblici urota u društvu i politici postoje. Ljudi u igrama moći nerijetko djeluju taktički i neiskreno, s velikim jazom između stražnjeg i prednjeg plana izvedbe, te svim sredstvima koja u danom kontekstu mogu upotrijebiti nastoje poraziti protivnike. Agamben daje tri primjera iz duge tradicije političkog djelovanja na Zapadu. Lažna svjedočenja kojima je Alkibijad osuđen na smrt u odsutnosti za vrijeme Peloponeskog rata, prethodno dogovoren Napoleonov državni udar i paradni fašistički marš na Rim. Kao što se Napoleon našao sa Sieyèsom, Fouchéom i mlađim bratom Lucienom prije samog udara, tako se i Mussolini prethodno dogovorio s premijerom Factom, predstavnicima kapitala, američkim ambasadorom itd.

Dakle, ako postoji pojedinac ili više njih koji prešutno ili dogovorno djeluju protiv izabrane vlasti, a izvan svojih ovlasti, to bi bio primjer nekog oblika urote ili bar prešutne sporazumne opstrukcije, no teret dokaza je na onome tko to tvrdi. Taj teret je još veći za tvrdnje o dubokoj državi koja podrazumijeva sustavno političko iskrivljenje i ideološku pristranost u radu upravnog aparata kroz duže vrijeme, zatim medija, akademskog svijeta te uopće civilnog društva ako se pojam proširi, sve do nad- i transnacionalnih organizacija i, općenitije, struktura moći koje djeluju globalno i preko svojih agenata utječu na politike država.

BATINA S DVA KRAJA


Postoji li u Hrvatskoj duboka država? Kad se o tome povede riječ, često se navodi i uloga obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja, tajnih službi iz inozemnih "kuhinja moći", a nerijetko se spominju i ostatci UDBE i sl. iz bivše zajedničke države...? S tim u vezi, mogu li se i slučajevi curenja informacija (kako u svijetu, tako i kod nas) tumačiti u širem okviru djelovanja duboke države?

- Odgovor je sličan kao i u prethodnom pitanju. Lako je otpisati takve konstrukcije kao posljednje pribježište hulja. Primjerice, liječnik uzima mito ili nogometni funkcionar potkrada državu, pa će se kao odgovorni prozvati UDBA i KOS, te će se isticanjem svoje samorazumljene nacionalne ispravnosti nastojati pobjeći od moralne i kaznenopravne odgovornosti, dok odlazak u drugu državu može poslužiti kao opipljivija opcija spasa. No da se posjedovanje povlaštenih podataka iz upravnog aparata može zlorabiti u političkim igrama moći i da se to činilo, notorna je činjenica novije hrvatske političke povijesti. No da se to radi sustavno i opravdava sintagmu duboke države u Hrvatskoj, ne mogu kao politolog tvrditi bez istraživanja, a nekako dvojim da bi navodni agenti duboke države pristali na intervjue i u njima bili iskreni. Dakle, ako se sami kolektivno ne outaju, kao zlikovci iz manje politički valentnih stripova poput Zagora, što je manje vjerojatno, ili ih ne razotkriju nepotkupljivi istraživački novinari, možemo se zabavljati neiscrpnim plahtama koketnih poruka između kninske kraljice i majstora belota, kako je sadašnjeg glavnog državnog odvjetnika u jednom tekstu u kojemu ga je nastojao kulturološki diskvalificirati nazvao ubijeni novinar Pukanić. Tko ih je pustio u medije? Zašto baš sada, početkom "superizborne" godine? Je li riječ o slobodnom političkom strijelcu ili još jednom egzemplaru sustavnog djelovanja duboke države?

S obzirom na to da smo ušli u spomenutu superizbornu godinu, priče o tzv. dubokoj državi, ali i teorijama urota s tim povezanima, iznova dobivaju veću pozornost u javnosti, u medijima, na političkoj sceni... Najzanimljivije je čitati što se o tome piše u SAD-u, s obzirom na izbore, Trumpa i Bidena, ali priča na manjka ni u Europi... Može li se zaključiti da pojam "duboke države" unatrag nekoliko godina bilježi veliku popularnost na desnici, a manju na ljevici?

- Duboka država je batina s dva kraja u političkim borbama za hegemoniju koje premrežuju državu i društvo mimo jednostavnih normativnih dihotomija koje sam ranije ponudio. Predstavnici ljevice mogu reći isto u obrnutoj situaciji u kojoj njihove politike opstruiraju skriveni zastupnici desnice raspoređeni u upravi i medijima ili koriste državni aparat da bi ih progonili. Povijesno je bilo tako, nema razloga da se ne ponovi ako se promijeni odnos političkih snaga u birokraciji i medijima.

U spomenutom je smislu pojam postao popularan nakon za neke neočekivane prve Trumpove pobjede na predsjedničkim izborima u SAD-u krajem 2016. S jedne strane kritika desnog populizma, s druge strane kritika duboke države i kulturne hegemonije ljevice. No pojam i njegove varijacije poput duboke politike puno su stariji. Ovdje se recimo češće govorilo o državi unutar države u različitim kontekstima, pojam se s empirijski snažnim utemeljenjem koristio i u Turskoj, državi s tradicijom pučeva gdje je kemalistička vojska nekoć djelovala kao kraljotvorac, dok se u SAD-u kao paradigmatskom podijeljenom društvu čiji je politički razvoj instruktivan za liberalne demokracije današnjice, odavno govori o vojno-industrijskom kompleksu, eliti moći, menadžerskoj eliti, oligarhijskoj revoluciji odozgo, dvostrukoj vlasti, itd.

Neke od tih kritika političkog djelovanja birokracije i medija dolazile su s ljevice, primjerice u vezi s hladnoratovskim lovom na komuniste ili drugom invazijom na Irak u vrijeme rata protiv terorizma, na osnovi propagandnih tvrdnji o oružju za masovno uništenje. U nekim kontekstima na zlorabu obavještajnih podataka i djelovanje duboke države upozoravat će ljevica, a uz desni postoji dakako i lijevi populizam koji politički mobilizira klasne razlike i kritizira liberalni establišment kao ekspozituru globalnog kapitalizma kao tobožnju opciju bez alternative. Dakle, s obzirom na neizbježnu pristranost i političku inerciju dijelova birokratskog aparata i medijskih outleta, ima puno prostora za uporabu pojma na nacionalnoj, pa i na lokalnim razinama. Čudi me što se zapravo i nije više koristio sa svih strana političkog spektra u Hrvatskoj kada političarima ne ide kako su projicirali.

ZOMBIZACIJA DRUŠTVA


U nekom zdravorazumskom promišljanju, u širem društveno-političkom kontekstu, gdje smjestiti zapravo "duboku državu" danas? U teoretskom, ali i praktičnom smislu, gdje staje "demokratski izabrana država" i počinje "duboka država", da se tako izrazim?

- Ponekad je teško povući granicu. Kada su društva polarizirana, dakle u raskolu, prirodno je da je kolotečina vlasti uzdrmana i da se sukobi prelijevaju na državu koja nije ogledalo platonističke ravnoteže polisa, nego epitoma njegove rascjepkane duše. Tocqueville, koji je u konačnici navike srca smatrao važnijima od političkih institucija, pisao je ne samo o tiraniji države nego i o tiraniji društva. Nije riječ o strogo odvojenim sferama, nego o spojenim posudama. Kada se politika pretvori u manihejsku borbu, pa svaka politika postaje moralna politika, granice se sfera brišu pa zajednica i društvo tendencijski postaju nekom vrstom totalitarne kaše u kojoj svako djelovanje postaje plijenom politike. To na dugi rok i ne mora biti presudno, izuzev u smislu metastaza režima čije je vrijeme prošlo, i patnje pojedinaca uhvaćenih u tu igru.

Stvarne se društvene promjene mogu događati negdje drugdje dok političke institucije kao zombiji proizvode politiku ograničena dosega kojoj će vrijeme brzo proći. Ne treba pritom u nečasnoj ili lošoj politici postojati neka znatna dubina ili konspirativna skrivenost. U društvu spektakla farsa politike javan je proces. To što su ulozi i ishodi dugoročno bijedni neće zaustaviti odvijanje tog procesa, pri čemu posljedice bar za neke nisu manje tragične, kao i pohlepa ocvale političke klase za mrtvom vlašću korumpirane države.

Darko Jerković