Osam godina nakon izbijanja izbjegličke krize iz 2015., migracije i migracijski tokovi i dalje su nerješiv problem za Europu, još više naglašen u kontekstu ukrajinskog rata i sadašnjeg rata u Gazi. Vidimo da je problem migracija odavno i političko pitanje, svi u EU-u sad prozivaju Angelu Merkel zbog otvaranja granica Njemačke (a time i EU-a) za migrante 2015. godine. Populisti diljem EU-a (u nas Most, DP...) koriste migrantski problem u demagoške dnevno-političke svrhe, a o migrantima se svake godine raspravlja i u UN-u, da o EU-u i ne govorimo.

Kako riješiti migracijski gordijski čvor, postoji li uopće riješenje, i kakvo - pitali smo izv. prof. dr. sc. Martu Zorko s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

- Živimo u doba pojačanih kretanja svjetskog stanovništva i ove naoko izolirane slučajeve migracijskih valova treba promatrati skupno. Filip Stipić nedavno je u svom specijalističkom radu upotrijebio pojam migracijska plima, a ja bih išla korak dalje, i ako se držimo vodne analogije, nazvala taj proces nabujalom rijekom. Naime, i valovi i plima se vraćaju, rijeka ide uvijek i kontinuirano, različitih vodostaja prema svome ušću. Šire i globalno gledano Europa i Sjeverna Amerika oduvijek su privlačile migratorne procese, a logikom brojeva i geografske rasprostranjenosti to će i dalje biti glavni smjer kretanja svjetskog stanovništva. Više od pola ukupnog svjetskog stanovništva živi u južnoj i jugoistočnoj Aziji. Već bi samo to kao informacija bilo dovoljna za pojašnjavanje povećanih migratornih pritisaka u ostale dijelove svijeta, a ako se toj informaciji pridoda činjenica kako se tu radi o zemljama u razvoju, geografskom području sklonom potencijalnim sigurnosnim izazovima u budućnosti (presija vode, energenata, kvalitete života, divlje urbanizacije, klimatoloških posljedica…) jasno je kako se radi jednosmjernom i nezaustavljivom procesu.

Različiti oblici zatvaranja granica, "posuđivanja" granične linije trećim zemljama kao što je to u slučaju sporazuma s Turskom, izgradnja prihvatnih kampova, samo su privremeni, ne baš učinkoviti mehanizmi i vatrogasne mjere. Kako i rijeka uvijek pronađe svoj put oko brane tako i otvorene ili zatvorene granice nisu nikakva prepreka za migratorne procese. Oni će se zasigurno nastaviti i u određenim razdobljima povećavati ili smanjivati ovisno o ratnim aktivnostima, prirodnim katastrofama ili posljedicama klime. Dakle imamo neupitnu činjenicu procesa i njegova smjera samo je pitanje brojnosti i uređenosti procesa, odnosno njegova potencijalnog kontroliranja.

Zbog toga treba promišljati korak dalje, o izmjenama u postupku dobivanja azila i državljanstva, o selektivnom pristupu i popularizaciji, te privlačenju određenog profila ovisno o potrebama tržišta rada, o mjerama i politikama integracije, uvjeta života, promoviranja spajanja obitelji ili ne. Već sada treba promišljati nacionalno zakonodavstvo prilagođeno situaciji gdje bi u nekim državama većinsko stanovništvo moglo postati manjinsko, promišljati modele suživota i integracije koji su usklađeni s urbanističkim i geografskim promišljanjem ovih procesa kako bi se izbjegla getoizacija i teritorijalna segregacija, a time i dodatni sigurnosni izazovi u budućnosti, te kako bi se oni koji su došli s namjerom da ostanu uspješno integrirali u društvo.

Koliko je realna opasnost da radikalne islamističke skupine, odnosno njihove ćelije u Europi, iskoriste situaciju zbog rata Izraela i Hamasa za nove napade, bombaške akcije u europskim gradovima...?

- Situacija u kojoj se ekstremno suprotstavljena i polarizirana slika izraelsko-palestinskog sukoba prenosi i reflektira i u prosvjedima, ali i stavovima europskih država, nije neočekivana. U ovom slučaju nema neke sredine i nema mogućnosti nezauzimanja strana. Ipak, prije zauzimanja strana, stvaranja pritisaka i igranja geopolitičkih igara, trebalo bi osigurati ljudske i humanitarne uvjete. Za sve. Bezuvjetno. Naime, svako nasilje generira novo nasilje, i to ne nužno samo u realnom vremenu. Trenutna situacija zasigurno "hrani" radikalne skupine i po motivu i po potencijalnoj brojnosti, što je zatvoreni krug iz kojeg je nemoguće izići. Ono što je za Europu dodatno problematično jest da trenutno ima dva otvorena i niz zamrznutih sukoba na svojim granicama i nije moguće ne osjetiti posljedice toga. Stoga je u interesu svake europske države da učini sve u svojoj moći da smiri stanje, a ne da se dodatno potpiruje mržnja.

Kako komentirate privremeno suspenziranje Schengena od strane nekih članica EU-a?

- Šengenski sustav pokazuje slabosti na više razina. Bojim se kako je došlo vrijeme za njegovu reviziju, jer, pokazalo se, u svakom kriznom stanju dosad prvo dođe do suspendiranja Schengena i zatvaranja nacionalnih granica, a tek nakon toga se traže druge mjere usmjerene prema konkretnim izazovima ili kriznim stanjima. Ideja Schengena sami je temelj Unije jer s jedne strane omogućava slobodu kretanja kao temeljnu vrednotu na kojoj ova integracija počiva, a s druge strane gradi povjerenje i jedinstvo s obzirom na čuvanje vanjske granice. U ovom drugom je koncept kao takav podbacio jer se pokazalo kako to čuvanje ovisi o kapacitetima i mogućnostima svake periferne zemlje; ali i kako su te rubne zemlje uglavnom "ostavljene" da se s izazovima koje nosi vanjska granica bave same. Ključ za shvaćanje problema funkcioniranja Schengena sadržan je u dinamici odnosa centar-periferija, koji je i trebao bi biti dvosmjeran, te se i u tom smjeru treba tražiti novo rješenje.

S tim u vezi, kako komentirate zahtjeve dijela oporbe da vojska RH bude na granicama, kao i inicijativu o nekakvim "graničnim stražama", koje najavljuje saborski zastupnik Bulj?

- Militarizacija granica događa se svakodnevno i sve više u našem okruženju. I to ne klasična militarizacija u smislu slanja vojske da čuva granicu, već čitav niz prikrivenih oblika koji potencijalno mogu biti opasni za demokratsko društvo i otvoreno i prijateljsko funkcioniranje države. Naime, uloga vojske da čuva granice aktivira se, bar u demokratskim društvima, u ratnom stanju ili nekom tipu proglašenog izvanrednog stanja. U svim ostalim mirnodopskim uvjetima vojska nema što raditi na granicama. Ipak, pokazuje se kako države sve više mijenjaju zakonodavstvo i pronalaze zadatke vojsci na granicama i u mirnodopskim uvjetima, što je učinila i RH u novom Zakonu o obrani. Na taj je način legalizirana militarizacija granica bar u našem slučaju.

Što se tiče graničnih straža, to je također jedan od tipova militarizacije granica, u ovom slučaju od strane paramilitarnih postrojbi, organiziranih građana ili grupa građana. I ovaj je oblik iznimno opasan za državni poredak, ali i općenitu sigurnosnu situaciju jer može doći do eskalacije nasilja. Ova ideja nije novost, Slovenija ima tzv. Štajersku stražu, skupinu lovaca koji kampiraju uz granicu s Hrvatskom, u SAD-u se vode procesi protiv umirovljenih šerifa koji su organizirali lov na ilegalne migrante uz granicu. Kako bilo, takav paramilitarni oblik organiziranja može prouzročiti čitav niz dodatnih problema i zasigurno nije način efektivnog reguliranja migrantskih tokova. S druge strane, iskazivanje potrebe za organiziranjem paralelnih akcija upozorava na manjak povjerenja u državne institucije i njihovu efektivnost. (D.J.)