Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Otkrivši nehumane uvjete u kojima žive štićenici ilegalnog doma za starije u Stupniku kod Zagreba, ali i protuzakonit rad vlasnice i njezine pomoćnice, kako bi to dokazala, Barbara Majstorović Ivezić upisala je vlastitu majku u isti dom. Za serijal priloga o ilegalnom domu Hrvatsko je novinarsko društvo reporterki “Provjerenog” dodijelilo godišnju nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo, a mi smo tim povodom rođenoj Brođanki postavili nekoliko pitanja.

Možete li se prisjetiti što vas je fasciniralo u novinarskom poslu na način da ste se i sami poželjeli njime baviti?



- Moj otac je redovito kupovao novine, dnevne i tjednike. Kako za vrijeme studija ni ja, niti moji prijatelji, nismo imali novca za takav “luksuz”, pa bih se, po povratku kući u Slavonski Brod, zatvorila u sobu i čitala već tjednima stare vijesti. Znam da zvuči suludo, ali nisu mi same informacije bile toliko bitne; pratila sam određene autore, zanimali su me njihovi stavovi o određenim temama, ali i stil pisanja. Nisam se odlučila za studij novinarstva, nego za Filozofski fakultet, ali je na kraju novinarstvo ipak pronašlo mene.

Postoji li netko od kolega čiji rad posebno cijenite? Jeste li ikada imali novinarske uzore?



- Puno je kolega čiji rad iznimno cijenim, nekima sam okružena svakodnevno na poslu. Ovom prilikom ću izdvojiti bivšeg glavnog urednika upravo vaše novine, velikog istraživačkog novinara Dragu Hedla.



Koliko vam znači osvojena nagrada Marija Jurić Zagorka, jeste li ju očekivali?



- Nagradu sam dobila za serijal priloga o ilegalnom domu za starije, a za nju me predložio urednik “Provjerenog” Mato Barišić, i to mi je negdje usput spomenuo, tako da nisam uopće niti razmišljala o tome jer svake godine bude prijavljeno puno reportaža, velika je konkurencija. Iz Hrvatskog novinarskog društva su mi poslali e-mail da sam nagrađena, no ja sam taj dan bila na terenu i nisam uopće vidjela e-mail. Kako nisam reagirala, na kraju su me nazvali da mi prenesu radosnu vijest. Sa mnom je taj dan na snimanju bio kolega Marino Grgurev, koji je nagrađen kao najbolji snimatelj, također za prilog u emisiji “Provjereno”. Poveselili smo se par minuta i nastavili s poslom. Nakon snimanja smo otišli na ručak i nazdravili nagradama.

Kako se trenutno odvija situacija s ilegalnim domom za starije u Stupniku? Što ste naučili o sebi radeći na toj priči?



- Dan nakon što smo objavili najavu za taj prilog na našoj Facebook stranici, u dom su ušli policija i Samostalni sektor za upravni i inspekcijski nadzor u socijalnoj skrbi. Korisnike doma odvezli su u druge domove u Zagrebu, a ovaj su zbog iznimno nehumanih uvjeta života, zatvorili. I ja sam mislila da je to to. Mjesec dana kasnije ilegalni dom je ponovno radio te imao nove korisnike. Mi smo jedno sedam-osam puta izlazili na teren po dojavi susjeda, što je na kraju rezultiralo zatvaranjem doma. Kasnije sam otkrila i nove aktivnosti vlasnice doma - prepisivanje imovine starijih osoba ugovorom o dosmrtnom osiguranju. Na kraju je i sam Centar za socijalnu skrb Samobor podigao kaznenu prijavu protiv nje, ovoga puta zbog prijevare. To je šesta kaznena prijava koja je podignuta protiv vlasnice ilegalnog doma i sada je sve na DORH-u. Meni osobno, ova priča je pokazala da se upornost i strpljenje isplate.

Kako izgleda jedan dan u timu “Provjerenog”? Jeste li zadovoljni kako protiče aktualna sezona?



- Kod nas je uvijek bučno i hektično; dio novinara je na terenu, snimaju priče, dio piše tekst, dio je u montaži. Puno se radi, ali se nađe vremena i za kavu na terasi, dok još nisu došli hladni dani. Četvrtkom je obavezno kolegij kada se dogovaraju teme, koje onda svakodnevno komentiramo. Sezona ide odlično, otvorili smo razne teme - liječničke pogreške, prevare, pogodovanje u centru za socijalnu skrb, bespravnu gradnju vlasnika privatne poliklinike, neplaćanje alimentacije...

Nosite li posao kući, odnosno događa li vam se često da vam u slobodno vrijeme stignu pozivi i poruke vezani za posao, kako reagirate u takvim situacijama?



- Naravno, naš posao nema klasično radno vrijeme. Na telefonu smo neprestano, i nakon posla i vikendima. Nekada to stvarno zna biti iscrpljujuće, ali svi mi u redakciji nastojimo se javiti, saslušati osobu i pomoći ako možemo. “Vi ste mi jedina nada”, rečenica je koju najčešće čujemo. Stvarno se čovjek zapita u kakvoj mi to državi živimo ako je jedna televizijska emisija ljudima jedina nada.

Odlazite li često u svoj Slavonski Brod? U kojoj ste mjeri vezani uz Slavoniju?



- Ovo ljeto provela sam desetak dana u Brodu, skupilo se društvo od svuda - Njemačke, Irske, Zagreba, a i oni domaći. Što sam starija, sve mi više odgovara usporenost manjeg grada. Nedavno sam se vraćala sa snimanja iz Vukovara i svratila sam u Brod kako bih snimila jednu izjavu. Snimatelj i ja provezli smo se centrom grada, poznatom Širokom ulicom - to je lokalni naziv, al’ svi ju tako zovu - oko 17 sati; nigdje one zagrebačke histerije, kolone vozila, jurnjave, nervoze... Ljudi nakon posla šeću, piju kave u kafićima na Korzu, sve je nekako opušteno. Ali u Slavoniju često idem i zbog priloga; pratila sam Projekt Slavonija i pojavu afričke svinjske kuge. Strašno su me potresle priče seljaka koji su ostali bez svoje stoke, posla i novca, ali i tradicije s kojom su odrastali i živjeli.



Imate li vremena za hobije? Je li vas u posljednje vrijeme oduševila neka serija, film, show, knjiga, album, koncert...?



- Nemam nekakve posebne hobije jer malo toga stignem uz ovaj posao, ovakvo radno vrijeme i česta putovanja. Ali dobru seriju ne propuštam. Posljednja koja me je doslovno oduševila je “Dopesick”. Priča je to o američkoj farmaceutskoj tvrtki koja je proizvela i na tržište plasirala lijek protiv bolova. Predstavljen kao revolucionaran jer unatoč tome što pomaže kod ublažavanja i liječenja bolova različitih vrsta, gotovo da i ne izaziva ovisnost, tek manje od 1% posto korisnika. No prava istina je bila sasvim suprotna - zastrašujući su razmjeri epidemije ovisnosti izazvane ovim lijekom kojeg počinju konzumirati i tinejdžeri. Ono što je mene najviše fasciniralo je priča o moći farmaceutske industrije koja je u želji za zaradom spremna platiti sve i svakog kako bi svoj lijek plasirala na tržište. Bez brige za posljedice koje će izazvati, a ovdje su u pitanju ljudski životi. Od knjiga ću izdvojiti “Uhvati zeca” Lane Bastašić. Priča je to o prijateljstvu dvije mlade žene te o njihovom sazrijevanju u izrazito patrijarhalnom i konzervativnom društvu tijekom mračnih devedesetih, nestajanju ljudi pogrešnog imena i prezimena u Banja Luci. Ispričana je bespoštedno i beskompromisno, zanimljivo i zabavno. Nešto sasvim drugačije od ratne proze s kojom sam se ranije susretala. Od glazbenih ću događaja izdvojiti nedavni koncert benda DKD u jednom zagrebačkom klubu. Ovdje sam, priznajem, pomalo subjektivna jer je to bend mog sina Matije, studenta prve godine filozofije i kulture. Bez obzira što sam bila skoro duplo starija od većine publike, a neki su se možda i zabrinuli da sam inspektorica za narkotike na terenu, super sam se zabavila.

Koji su vam profesionalni i privatni planovi i želje za skoriju budućnost?



- Što više dobrih priča, onih pozitivnih, ali i onih koje su promijenile društvo nabolje. Također što više slobodnih vikenda, druženja i zabave.