Zahvaljujući sredstvima iz fondova Kohezijske politike u Europskoj je uniji za 3,5 % smanjena razlika u BDP-u po stanovniku u 10 % najnerazvijenijih regija u odnosu prema 10 % najrazvijenijih regija - naglašava izv. prof. dr. sc. Nataša Drvenkar s Katedre za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Nadalje, deset zemalja EU-a koje su članice od 2004. godine imalo je razinu BDP-a po stanovniku od oko 59 % prosjeka EU-a, a 2019. godine 77 % (Hrvatska iznad 63 %). Procjenjuje se da će 15 godina nakon završetka provedbenog razdoblja svaki euro potrošen u okviru programa Kohezijske politike 2014. - 2020. generirati dodatnih 2,70 eura BDP-a na razini EU-a, što odgovara stopi povrata od oko 4 % godišnje. (Koje točno investicije, a da su takvog, multiplikativnog, utjecaja na šire lokalno i regionalno gospodarstvo donose takve stope povrata?)

Od programskog razdoblja 2007. - 2013. do programskog razdoblja 2014. - 2020. udio financijskih sredstva iz kohezijskih fondova u ukupnim javnim ulaganjima porastao je sa 34 % na 52 % ukupnih javnih ulaganja, što je posebno važno za zemlje poput Hrvatske (posttranzicijske zemlje), koje inače imaju teškoća s ubrzanom transformacijom i "oslabljenim" javnim proračunima (što zbog dugogodišnjih problema što zbog pandemijsko-postpandemijskih izazova i svega što se odrazilo na energetski i inflacijski aspekt geopolitičkih izazova izazvanih agresijom Rusije na Ukrajinu).



Razlike u razvijenosti ipak se smanjuju. Broj osoba izloženih riziku od siromaštva i socijalne isključenosti smanjio se za 17 milijuna u razdoblju od 2012. do 2019. godine. Štoviše, zaposlenost raste - u 2019. godini registrirana je povijesno najviša stopa zaposlenosti na razini EU-a od 73 % (osoba u dobi od 20 do 64 godine), no iako se regionalne razlike (u stopi zaposlenosti) smanjuju i dalje su stope zaposlenosti u slabije razvijenim regijama znatno ispod stopa zaposlenosti u razvijenijim regijama. Pozitivno je što se slabije razvijene regije razvijaju, ali je zabrinjavajuće što mnoge tranzicijske regije zaostaju u razvoju. Za izbjegavanje razvojne zamke (smatra se kako je regija u razvojnoj zamci ako je njezin rast usporen i niži od rasta u EU-u i/ili nacionalnog rasta) slabije razvijene regije morat će potaknuti obrazovanje i obuku, povećati ulaganja u istraživanje i inovacije te poboljšati kvalitetu svojih institucija. Dugoročni rast zahtijeva reforme javnog sektora, kvalificiranu radnu snagu i jači kapacitet za inovacije.

Naime, iako se jaz u tercijarnom obrazovanju, cjeloživotnom učenju i digitalnim vještinama slabije razvijenih regija u odnosu prema razvijenijim regijama smanjuje, on je i dalje visok, kao i između ruralnih i urbanih područja. A posve logično, povećao se inovacijski jaz (razlika u uspješnosti regija u području inovacija).

Osim toga, unatoč tome što se ubrzala konvergencija među državama članicama, povećale su se unutarnje regionalne razlike u brzorastućim državama članicama (metropolske regije razvijaju se brže od ostalih). To bi značilo da "razvijeni rastu brže i ne staju, odnosno ne usporavaju" u odnosu prema snalaženju (ipak napredak, ali sporiji) manje razvijenih regija Europske unije.

Nadalje, ako promatramo nama zanimljiva područja, možda treba istaknuti kako je prosječna dob stanovnika svih ITU gradova, neovisno o njihovoj veličini, otprilike 45 godina, a, primjerice, u gradu Osijeku je 44 godine, prema posljednjem popisu stanovništva. Unatoč negativnim migracijama grad Vukovar je 2021. zabilježio pozitivan migracijski saldo i u smislu odlaska stanovništva u inozemstvo i u smislu unutarnjih migracija, odnosno odlaska u druge županije. Zanimljivo je da raste i broj vrtića, ali se povećava i broj djece (+ 930 djece u Osijeku ili, primjerice, + 104 djece u Vukovaru u razdoblju 2011./2012. - 2021./2022.), smještajni kapaciteti narasli su za 44 % u Osijeku, a čak 88 % u Vukovaru. U Osijeku je 2021. godine bilo 1887 više zaposlenih osoba nego 2011., a u Vukovaru 726.

BDP po stanovniku je 413 eura po stanovniku viši u OBŽ-u ili 513 eura po stanovniku u Vukovaru, investicije u dugotrajnu materijalnu imovinu prema lokaciji te investicije - rastu, logično, jer i dobit poduzetnika raste, a broj aktivnih pravnih osoba narastao je za 32 % u OBŽ-u i za oko 35 % u VSŽ-u (RH oko 29%), netoplaće su se povećale za oko 23 % i u OBŽ-u i u VSŽ-u (što odgovara i prosjeku RH). Iako stopu nezaposlenosti mnogi povezuju s migracijama, ako uzmemo u obzir sve prethodno, treba istaknuti kako je ona za oko 13,6 % niža u OBŽ-u ili 19,2 % u VSŽ-u, a izvoz je po stanovniku rastao za 45 % u OBŽ-u i 61 % u VSŽ-u (RH 45 %).

Možda je ovo preslobodno rečeno, ali bilo bi uistinu naivno zaključivati kako bi ovakvi pozitivni pomaci cijele Slavonije, Baranje i Srijema bili mogući da nema ovakvih oblika "javnih ulaganja", koja ipak multipliciraju "privatna ulaganja", te pridonose općem boljitku svih županija, građana. Gotovo je cijeli ovaj prostor veliko gradilište. Bi li bilo lako "lobirati" za neke projekte ovog područja u ZG i "oskudnom proračunu RH" da nema Kohezijske politike Europske unije? Ne.

Kohezijska politika Europske unije mora ostati "strateški važna" politika s jasnim ciljevima (uravnoteženi regionalni razvoj) i izdašnim (financijskim) instrumentima sa što jasnijim kriterijima, koja upravo pridonosi jačanju argumentacije temeljnog mota Europske unije "ujedinjeni u različitosti". To nužno uključuje što bolju koordinaciju i (nad)nacionalnu te regionalnu komunikaciju koja će prepoznati ona područja koja su pokretači nejednakosti, a to je moguće jačanjem uloge regija i "razvoja na regionalnoj razini" (MRRFEU, županija i koordinacija s regionalnim koordinatorima, bliža suradnja s akademskim, civilnim i privatnim sektorom) s još jačim naglaskom na jačanju specifičnih područja (ITU mehanizam za gradove, posebni programi) i "malih područja" (primjerice, općina). Nužno je osigurati što jasnije značenje utjecaja zelene, digitalne i demografske tranzicije te pripadajućih im izazova za regije i države, ali ne "oštetiti" Kohezijsku politiku s "previše pojedinačnih" inicijativa, nego te izazove područja staviti pod okrilje strateških ciljeva koji će biti prilagođeni specifičnostima regija i država članica.

A što NPOO ima s time?

Nacionalni plan oporavka i otpornosti je 2021. godine pokrenut kao važna incijativa i instrument koji mora osigurati "brzo i učinkovito amortiziranje" problema nastalih u vrijeme pandemije i nakon pandemije u smislu "značajnog dodatka" proračunima država članica Europske unije. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica kako smo se obvezali povezati instrumente oporavka i otpornosti (one financijske) s reformama i poboljšanjima. To je možda presudno za važnost NPOO-a, ne smanjujući njegovu općenitu (ili specifičnu) važnost. Naime, 146 ulaganja i 76 reformi koji su pretočeni u pet komponenti i jednu inicijativu, vrijede više od 6,3 milijarde eura. Do sada su ispunjene 104 planirane reforme i investicije. Treba podsjetiti kako je riječ o nepovratnim sredstvima Europske unije. Očekuje se da će se objavljivati natječaji i pozivi kako bi se iskoristila sva dostupna sredstva, a poseban će se naglasak stavljati na reformu obrazovanja financiranjem infrastrukture, energetsku obnovu (plinska infrastruktura), prometni sustav (javni/prigradski), obnovu zgrada oštećenih u potresu. Možda je važno istaknuti kako je "težina" NPOO-a u razdoblju 2021. - 2026. oko 10,060 milijardi eura, a što je oko 17 % BDP-a.



Kada se razmišlja o izazovima, oni se uglavnom opet svode na učinkovitost (koja se ipak poboljšava), bolju komunikaciju bitnih dionika (koja je ipak bolja), brže procedure (koje su puno ubrzanije nego u nekim prethodnim razdobljima) i bolju komunikaciju prema javnosti, koja, često, odgovorno tvrdim, nije svjesna svih ovih napora i pomaka kao što nije dovoljno upoznata s financiranjem i sufinanciranjem troškova života (primjerice, troškova energenata koje plaćaju poduzetnici radi spašavanje životnog standarda stanovništva i nižih troškova energenata koje plaća stanovništvo). Suviše olako shvaćamo "što nam pripada", često previđajući "koliko to košta i koga košta" i "kakva je naša odgovornost u tome".

Izazov je kako opravdano lobirati prema institucijama Europske unije da Kohezijske politika budućnosti zadrži svoj prvobitni strateški cilj i stratešku poziciju, jer brojne regije Europske unije ostvaruju izuzetan rast i, samim time njihove se potrebe mijenjaju (a, primjerice, naše ostaju poprilično bazične). Kako financirati i poticati razvoj nerazvijenih a istodobno poticati razvoj najrazvijenijih, to je pitanje koje se, možemo reći, provlači od samog nastanka Kohezijske politike, i bitno je da ostane i dalje "pitanje tog smisla". Drugim riječima, bitno je da različiti programi, fondovi/instrumenti budu specifično definirani za potrebe neke krize ili brzog (kratkoročnog) djelovanja (NPOO, NextGenerationEU), ali da Kohezijska politika zadrži svoje "okrilje" i, unatoč tome, ima dugoročno usmjerenje.