Kraj Hladnog rata doveo je do raspuštanja Varšavskog pakta 1991., ali ne i NATO-a, koji je u očima Rusije ostao vojna organizacija uglavnom usmjerena protiv nje i koja se ne prestaje širiti. Perspektiva pridruživanja Atlantskoj alijansi Gruzije i Ukrajine prijelomna je točka, koju treba izravno povezati s rusko-gruzijskim ratom 2008., kojim je Rusija htjela konačno stati na kraj ekspanzionizmu NATO-a. Širenje Alijanse pratilo je širenje Unije - kaže dr. sc. Sanja Vujačić, geopolitička analitičarka i direktorica istraživačkog Programa SEE pariškog instituta IDII (http://idii.global/en/sanja-vujacic), te dodaje:

- Pregovori o novom sporazumu o partnerstvu Unije s Rusijom su zapeli, ostavivši je po strani. Istodobno je Unija 2014. potpisala dva sporazuma o pridruživanju s Gruzijom i Moldavijom te Sporazum o pridruživanju s Ukrajinom [1]. Ruski osjećaj nesigurnosti zbog neprijateljskog okruživanja i američko-ukrajinske opasne političke, ekonomske i vojne interakcije na granici s Rusijom (Zelenski - Trump, Zelenski - obitelj Biden) u Ukrajini, koju izjedaju korupcija i rusofobija, doveo je do (sada već gotovo desetogodišnjeg) rata Moskve i Washingtona za europsko tržište plina, pod velom građanskog rata između prorusa i proamerikanaca. Situaciju je dodatno eksplozivnom učinio ulazak u "ukrajinsko grotlo" uglavnom angloameričkih privatnih vojnih tvrtki (PMC - Private Military Company). U "igru" se uskoro uključio i PMC Wagner, ruska inačica američkog PMC-a Blackwater [2] (sukcesivno preimenovan u Xe, ACADEMI, Constellis Group, Apollo Global Management...), koji se ilustrirao svojim spornim vojnim akcijama u Iraku i Afganistanu. Radi se o tvrtkama za pružanje skupih vojnih i/ili mirotvornih usluga koje funkcioniraju prema tržišnim zakonitostima. Kada su Amerikanci napustili Afganistan, 2021., bilo je jasno da će tamošnji PMC-ovi tražiti kako zamijeniti to izgubljeno veliko "tržište"; odnosno da će se pokušati "reciklirati" kroz građanski rat u Ukrajini i dovesti situaciju do usijanja.



Može li se uopće usporediti kontekst napetosti iz doba Hladnog rata s aktualnim napetostima između Zapada i Rusije, uključujući naravno i aspekt sadašnjeg rata u Ukrajini...?

- U opisanom kontekstu, pokretanje ruske specijalne operacije, pod pretekstom ukrajinskog nepoštovanja Sporazuma iz Minska, kojega je Rusija bila jedan od jamaca, nije usporedivo s intervencijama SSSR-a na temelju dogovorne podjele interesnih sfera u Europi između SAD-a i SSSR-a nakon Drugog svjetskog rata, a u kojoj je SSSR bio tretiran kao ravnopravni partner. Više se radi o pokušaju proboja NATO obruča, koji je Rusiju sve više stezao iz najbližeg susjedstva. Situacija nije usporediva ni s Hladnim ratom, u kojem su se nadmetali odgovorni državnici koji su preživjeli svjetsku ratnu katastrofu, te su pod svaku cijenu željeli spriječiti onu nuklearnu. Današnji državnici - predsjednik Biden, predsjednik Zelenski i čelnici Unije, glatko su odbili zahtjev predsjednika Putina da Ukrajina ostane neutralna jer on ne može NATO-u dopustiti da svoje rakete rasporedi na ruskim granicama. Zbog nepoznatih razloga zapadni su dužnosnici vjerovali da se Rusija, nuklearna sila, neće usuditi intervenirati u Ukrajini, iako se to usudila u Čečeniji, Gruziji, Siriji, Libiji...

Genijalni Sun Tzu, u svom Umijeću ratovanja, pametno zbori: "Tko je izvrstan u rješavanju problema, rješava ih prije nego što nastanu. Tko je izvrstan u poražavanju neprijatelja, trijumfira prije nego što se njihove prijetnje ostvare." Generacija aktualnih svjetskih državnika svakako nema takvih talenata, kakve je imala generacija implicirana u Hladni rat i npr. Kubansku krizu. Ukrajinski rovovski rat i bijeda u zemlji mogli bi potrajati, a ni opasnost od nuklearnog rata nije baš tako udaljena.

S obzirom na to da na terenu ne ide sve kako je u početku planirano u Moskvi, koliko je rat u Ukrajini zapravo srušio mit o Rusiji kao vojnoj supersili?

- Sun Tzu savjetuje: "Recite narodu ono što želi čuti." A narodi koji podupiru Ukrajinu, te su se obvezali pružiti joj najmanje 151 milijardu eura vojne, financijske ili humanitarne pomoći (prema izvješću Instituta Kiel [3]), žele čuti da Rusi ne ostvaruju svoje planove. U tom smislu, dovoljno je narodu reći da je Moskva planirala osvojiti cijelu Ukrajinu, pa kad osvoji i anektira "samo" 20 % ukrajinskog teritorija, to ispadne kao neuspjeh. Iako su najavljeni ciljevi specijalne operacije bili čak i manji od efektivno ostvarenih, ako izuzmemo neuspjelo svrgavanje Zelenskog. Narodi koji podržavaju Ukrajinu ljetos su htjeli razbiti i mit o ruskoj nepobjedivosti, ali su konačno posumnjali da je mit realnost. Ukrajinska protuofenziva ljetos nije donijela bitne pomake na ukrajinskoj fronti, unatoč nikad prije viđenoj podršci NATO strukture nekoj državi koja nije članica bloka. U isto vrijeme Rusija je zadržala svoje pozicije na Srednjem istoku i učvrstila one u Africi.



Što s Francuskom, uz Njemačku najjačom članicom EU-a, njezinim interesimna i utjecajima...?

- Za Francusku kao najjaču vojnu silu Unije ljeto 2023. bilo je ljeto deziluzija. Postalo je jasno da je ideja Commonwealtha à la française - France Afrique na izdisaju, kao i da to stanje njezine saveznike, Europljane i SAD, ostavlja ravnodušnim. Unija je očito spremna i rijetke metale, prijeko potrebne u energetskoj tranziciji, kupovati skuplje, od SAD-a, a ne direktno u Africi. Nezaustavljiva serija vojnih pučeva u frankofonskoj, formalno demokratskoj Africi (Supsaharska Afrika - niz država od Gvineje Conakry na zapadu do Sudana na istoku), povezivana s ruskim Wagnerom, ljetos je dosegla vrhunac (Nigerija i Gabon). Antifrancuske demonstracije iziritirale su Francuze, a Kina, najveći investitor, počela je strahovati za svoje ekonomske interese. Što je bio znak za Moskvu, kojoj nije bilo u interesu otvaranje druge fronte u Africi, da hitno zaključi proces rastakanja Wagnera. Kao i reorganizaciju njegovih borbenih trupa, radi konsolidacije ruske, formalno demokratske i antikolonijalne afričke političke alternative (besplatno žito...).

Unija je u Ukrajini jasno izabrala svoj tabor i nije se brinula za reputaciju ili financijske troškove svrstavanja uz Ukrajinu. Strateška implikacija taktičkog partnerstva Unije s Ukrajinom pokazala se izuzetno važnom u očuvanju angloameričke nadmoći u Uniji. Međutim, dosadašnji rezultati koje je ta implikacija postigla oko europskog soft i hard powera (vrtoglavi pad) više navode na zaključak da se u Ukrajini vode borbe protiv Unije, a ne Rusije. Jer, Rusija se ljetos profilirala u jedinu europsku vojnu supersilu, čija se remetilačka moć osjeća na svim kontinentima.



Putin se hvalio, a to su naglašavali i mnogi zapadni stručnjaci, da je nakon kaosa u vrijeme Jeljcina Rusija umnogome obnovila, modernizirala i osnažila svoju vojsku... No vidimo da Putin svako malo smjenjuje generale, kao nekad Staljin, znači, s vojskom ne ide najbolje...

- Sve su suvremene vojske, u isto vrijeme, u stanju permanentne krize i permanentne restrukturacije. Poglavito one koje su implicirane u oružane sukobe u realnom vremenu. Sila koja ih tjera na promjene najčešće ne proizlazi iz nacionalnih odluka, nego iz hitnosti s obzirom na evoluciju vanjskih izazova. Tako je Kremlj ljetos, pod velom "Wagner showa" u službi zaokupljanja pozornosti Zapada, uspješno restrukturirao svoju regularnu vojsku i privatnu vojnu tvrtku PMC Wagner. Regularnu vojsku u skladu s potrebama obrane povećanog teritorija Ruske Federacije zbog aneksije onih ukrajinskih. Proces se tiho odvijao, u ritmu prvog dijela Wagner showa, odnosno puna dva mjeseca Prigožinova bučnog kritiziranja zapovjedništva ruske vojske, na koja Kremlj nje reagirao. Pravi razlog nezadovoljstva wagnerovaca nije bio u neizbježnoj restrukturaciji njihove firme i integraciji dijela njihovih trupa u regularnu vojsku, nego u zadržavanju stečenih materijalnih privilegija. Privilegiji su se pak ticali mreže Prigožinovih tvrtki koju su razotkrile zapadne obavještajne službe, te iskoristile u antiruskoj propagandi kao dokaz da je i Rusija kolonijalna sila jer pljačka Afriku [4].

Budući da je Jevgenij Prigožin trpio snažan pritisak od svojih boraca da kod svog "kuma" Vladimira Putina ishodi zadržavanje privilegija koje su stekli, počeo je drugi dio "Wagner showa". Kako bi zadržao povjerenje svojih boraca, Prigožin je prvo podržao njihove zahtjeve, za trajanja spektakularnog 18-satnog marša prema Moskvi, lažnog pokušaja puča, tijekom kojeg ruske vlasti "pučiste" nisu ometale. Paralelno je pregovarao s Putinom, te svoje trupe uvjerio da je postigao za njih pogodan dogovor s ruskim vlastima. Zbog čega su se wagnerovci poslušno povukli. Prigožin i Kremlj dokazali su da ih kontroliraju, detektirali ključne nezadovoljnike unutar Wagnera i njihove poveznice s ruskim institucijama. Wagnerovce su "rastočili" tako što su ih motivirali da se vrate na ukrajinsku frontu i završe započet posao, ili da u Bjelorusiji spriječe mogućnost pravog puča. Naime, Zapad je probudio svoje "spavajuće agente" u Rusiji i Bjelorusiji i pozvao ih da preuzmu vlast. Preostali "prevratnici" krenuli su ojačati Wagnerove trupe u Africi. Što je ubrzalo posljednji čin rastakanja Wagnera: brisanje svih poveznica između Kremlja i njegove privatne vojne firme...



I onda je slijedila "zrakoplovna nesreća" s kojom je Prigožin prestao biti remetilački faktor, a stradali su i drugi istaknuti wagnerovci...

- U spektakularnoj zrakoplovnoj nesreći zauvijek je zašutio zapovjednik vojnih operacija Dmitrij Utkin, suosnivač firme PMC Wagner, kojoj je nadjenuo ime prema svom ratnom imenu u Ruskoj vojsci i tako, drugi put, odao počast omiljenom Hitlerovu skladatelju. Više se nikad neće čuti ni za Valerija Čekalova, ključnog u upravljanju spornom mrežom tvrtki wagnerovaca. Svjetsku scenu napustio je i glavni - Jevgenij Prigožin, čime je izbrisana vidljiva poveznica Kremlja s Wagnerovim malverzacijama. Kako sve informacije pristižu iz ruskih izvora, nemoguće je sa sigurnošću reći je li Prigožin zaista bio u uništenom zrakoplovu i na čijoj listi putnika figurira, ili je putovao svojim drugim zrakoplovom, koji je sretno stigao na destinaciju; nakon čega je možda uronio u komfor anonimnosti, te svoja dragocjena saznanja i dalje dijeli sa svemoćnom ruskom obavještajnom zajednicom.

Putinovo razračunavanje s Wagnerom ni u kojem slučaju ne sliči staljinističkim čistkama. Nalik je na razračunavanje s mafijom. Sergej Šojgu ostao je nedodirljiv, za razliku od svog ukrajinskog pandana, ministra obrane Oleksiia Reznikova, koji je zamijenjen krimskim Tatarom Rustemom Umerovim. Imenovanjem Umerova Zapad namjerava potencirati povijesni revizionizam (računa na podršku Turske), prema kojem su Tatari jedini krimski starosjedioci. Iako su baš oni protjerali prastanovnike Pragrke, koje su Rusi, zajedno s Ukrajincima i drugim europskim kršćanima, vratili u taj prostor nakon što su iz Rusko-turskog rata izišli kao pobjednici. Što je dokaz da Zapad Ukrajincima ne vjeruje, unatoč žestokim proturusofilskim čistkama (staljinističkim?). I to je ta temeljna razlika koja bi u ovom sukobu mogla odlučivati. Vladimir Putin se oslanja na vlastite materijalne i ljudske resurse, kojima suvereno vlada. Volodimir Zelenski oslanja se na tuđe materijalne i domaće ljudske resurse kojima upravlaju donatori. Kako bi se, u tim uvjetima, mogao uspješno razračunati s ratnim profiterstvom?

I za kraj, gdje je u svemu tome naša dobra stara Europska unija, odnosno njezin nekad moćan tandem...?

- Ljetos je postalo jasno da motor EU-a više nije njemačko-francuski par, nego poljsko-ukrajinski. Zatvoren za rusku strategiju sidrenja u Uniji, taj novi motor je europsku stratešku autonomiju žrtvovao ideji širenja prema zapadnoj Europi američkih konfrontacijskih strategija: vojne i energetske. Pod cijenu širenja bijede i socijalnih nemira u Uniji. Njemačka i Francuska sigurno neće ostati prekriženih ruku... (D.J.)