Magazin
NIKOLINA BORČIĆ

Ljudi u kriznim vremenima vole čvrstu vlast
Objavljeno 20. studenog, 2021.

Javna komunikacija širok je pojam. No ako joj pristupimo iz perspektive zrelosti demokracije, taj se pojam može staviti u odnos prema učinkovitosti Zakona o elektroničkim medijima i u odnos prema osobnoj odgovornosti javnih govornika u određenom društvu. Zakonom bi se trebalo upravljati neprimjerenim govorom mržnje, dezinformacijama, radikalnim poticanjem podjela u društvu, a osobna odgovornost značila bi da su javni govornici svjesni snage svoje riječi. Pritom mislim i na izjave u kojima su sadržaji argumentirani, no puno više na izjave koje vrijeđaju zdrav razum prosječnog građanina te kada vrijeđaju neistomišljenike na osobnoj razini. Osobna odgovornost, kako medija tako i političara, trebala bi se voditi pitanjem korisnosti pojedine informacije - odnosno pridonosi li, primjerice, neka objava ili izjava osobnoj ili društvenoj koristi ili polarizaciji te unaprjeđivanju društva - kaže doc. dr. sc. Nikolina Borčić, profesorica na Sveučilištu Vern‘ u Zagrebu.



Kad iz aspekta političke komunikacije analizirate narativ i retoriku na političkoj sceni u Hrvatskoj danas, do kakvog zaključka dolazite?

- Ukratko rečeno, na političkoj sceni dominira dojam, a ne sadržaj. U vrijeme krize ljudi vole okus čvrste vlasti, neovisno o tome je li to istina ili dojam. Slušajući naše javne govornike, imam dojam da su uglavnom prilično vješti u pozicioniranju sebe i svojih suigrača te protivnika u središte priče, tako da javnost u konačnici i zaboravi o čemu su zapravo trebali govoriti. Odviknuli su nas od toga da tražimo sadržaj, dosljednost u komunikaciji i odgovornost. Katkad razmišljam što će o nama i našem pandemijskom dobu misliti neki novi klinci, za 30-ak godina, 40-ak, koji će na svom gadgetu čitati/gledati izjave iz našeg doba pandemije. A u tim će se izjavama, primjerice, ministar, predsjednik i premijer "častiti" nadimcima poput opušak, beskućnik, džepni ministar, psihijatrijski slučaj, skrbnik i državni udav. Naši političari sebi vjerojatno ne postavljaju takva pitanja. Ukratko, političari i njihovi govori zrcalo su društva, sviđalo se to nama ili ne. I to društva u cjelini. Kao što u društvu ima sjajnih pojedinaca, ima i u javnom govoru kvalitetnih govornika. No oni ne dominiraju i neće ostaviti ključan trag u footprintu našeg doba za razgovore u budućnosti.

Stoji li teza da je za svako društvo loše kad se javnost privikne na neodgovorno ponašanje pojedinaca, grupa, političara...?

- Smatram da itekako stoji, jer se vrlo često zapravo bavimo "najslabijim karikama", pričamo o njima, tražimo opravdanje te katkad ili vrlo često toleriramo neodgovorno ponašanje. I tako je to u raznim područjima našeg društva, pa onda i na javnoj pozornici. E sad, s jedne strane, dopustite da upotrijebim izreku Klimamo s onim što imamo, navikavamo se na razinu javne komunikacije kakvu smo MI odabrali (jer da, MI ih biramo). S druge strane, možda nije suvišno svako toliko podsjetiti i nas i njih da je sadržajna komunikacija u javnoj riječi dio komunikacijskog bontona. Za mene ta osobna odgovornost znači da političar ima svoj stil, no da je taj stil oruđe kojim se gradi stabilno društvo, a ne oružje kojim se na čelo neistomišljenika lijepe uvrede na osobnoj razini ili praznogovorom manipulira građanima. Zašto je tome tako? Jer to danas prolazi i jer je velik broj političara takav. Predsjednik se pritom originalnom ekspresivnošću u izjavama ističe u mnoštvu naših političara. No Zoran Milanović nije ključni kreator razine (ne)kvalitete javne riječi, on je trenutno samo najdojmljiviji izborom riječi, a drugi se koriste raznim taktikama govora u kojem ne kažu puno o stvarnom stanju stvari.

Uzimajući u obzir širu sliku, koliko je općeniti utjecaj komunikacije političkih dužnosnika u kreiranju tzv. stanja nacije, ali i stručnih tijela koja upravljaju krizom izazvanom pandemijom koronavirusa?

- Pandemijska kriza koja se događa u vrijeme infodemije uistinu je golem izazov za one koji pokušavaju upravljati pojedinim dijelovima te krize u javnosti.

Oni su pritom često bili nedosljedni, snalazili su se sukladno s raspoloživim znanjem o bolesti.

Upravljanje javnom komunikacijom svakako nije bilo izvrsno, no ne mogu zamisliti nikoga tko bi ovom situacijom u koju smo upali preko noći tako vrhunski upravljao da bi uspio postići snažno i dugoročno javno povjerenje. To je nemoguće u trenutnoj džungli informacija, površnosti ljudi u čitanju, i to pritom u državi u kojoj živi bar dva-tri milijuna vrhunskih epidemiologa, nogometnih trenera, stručnjaka za kriznu komunikaciju i ino. Dakle, jednim dijelom je i do njih i njihova nesnalaženja, ali je i do digitalnog doba i našeg mentaliteta.

Kolika je i kakva razina odgovornosti u javnoj komunikaciji kad se radi o medijima...?

- Teorija koja se bavi medijima i načinom konzumacije informacija odavno o konzumaciji medija priča kroz pojam društva spektakla. To ne iznenađuje, jer se zbog šume informacija kojima nas mediji bombardiraju na dnevnoj razini nije lako izboriti za pažnju publike. A kako se pažnja najlakše privlači? Bilo kojim odstupanjem od norme, odnosno očekivanja. I, nažalost, toga je sve više. (D.J.)
Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: UDRUGE CIVILNOG DRUŠTVA (I)

Zlouporaba pandemije za vlastite političke ciljeve

SVIJET JE GLOBALNA IGRAONICA: MATIJA VIGATO O VIDEOIGRAMA KAO UMJETNIČKOJ FORMI...

Najveće su predrasude da su videoigre za djecu i da su gubitak vremena

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: MARITA BRČIĆ KULJIŠ

Zabrinjava razina populizma koji je zahvatio civilno društvo

2

RAZGOVOR: ANA OPAČIĆ

Digitalno doba stvorilo je lažan osjećaj građanske participacije

3

BITKA ZA OPSTANAK: ČOVJEK PROTIV VIRUSA, VIRUS PROTIV ČOVJEKA

Što nas ne ubije to nas jača!