Živimo u vrijeme stalnih strahova za čovjeka i budućnost svijeta i čovječanstva, a u ovim turbulentnim i dinamičnim vremenima kada svijet, pa tako i Europu, okupiraju razne prijetnje, makar se one pokazale i lažnima, nije ni teško pronaći novog "neprijatelja", prijetnju ili strah. Tako prema mnogim analizama postojećeg stanja i problema, kao i najavama, Europi prijeti novi i opasni val migranata i izbjeglička kriza velikih razmjera, pa neki već vide i najcrnji scenarij prema kojemu to može biti i izazov za pokušaj rušenja korijena Zapada.

Oni koji se stručno bave tom problematikom pozivaju na pravu uzbunu, jer prema mnogim analizama Europa za te nove najezde migranata uopće nije pripremljena. U Europi, ali ni u EU-u, ne postoji zajednička politika i strategija kako i što činiti, a izbjeglička kriza nije prepoznata kao možda središnji problem ne samo Europe, nego i cijeloga svijeta. Zbog toga što se ne vodi neka zajednička politika ne treba se više čuditi da se na valovima populizma i ksenofobije, pa čak i rasizma, kontinuirano podiže razina nesnošljivosti i mržnje prema migrantima. U takvoj situaciji ima zemalja koje mimo temeljnih zasada EU-a, koji su zidani na miru, solidarnosti i blagostanju za sve, vode protiv migranata svoju, zapravo antieuropsku politiku, često u nacionalističkim bojama. Tako su neke zemlje, poput Mađarske, podignule "zidove" prema susjedima u borbi protiv nadiranja "barbara", a euforija ide tako daleko da u nekim zemljama pojedine skupine neodgovornih građana pribjegavaju samovlasti i organiziraju paravojne grupe, poput tzv. Štajerske straže u susjednoj Sloveniji, koje su na neki način u samolovu na migrante.Sve to nameće niz pitanja, a u osnovi ono u kojoj je sada fazi vojska migranata koji se žele domoći razvijenih europskih zemalja, kolika je zapravo opasnost od pritiska većih razmjera, i što valja činiti, jer je jasno da se taj problem ne može riješiti bodljikavom žicom. Valja odmah reći kako je strah od invazije migranata potresao Europu onoga trenutka kada je Turska, točnije njezin predsjednik Erdogan, jasno izrekao svoju prijetnju kako će otvoriti granice za sirijske izbjeglice, jer Ankara ne može sama podnijeti još jedan priljev migranata iz Sirije. Valja podsjetiti kako se sve to događa i zato što su odgovorni u EU-u mirno spavali i oslonili se na Tursku da će suzbiti dolaske izbjeglica u Europu u skladu sa sporazumom iz 2016., o zatvaranju egejske rute nakon što je više od milijun ljudi ušlo u Uniju. Tada je Unija pristala Turskoj platiti šest milijardi eura u zamjenu za zadržavanje migranata na turskom teritoriju. Ali, uz sve probleme, sporan je i novac. Naime, apetiti Turske su porasli, jer Erdogan tvrdi kako je Turska dosad na sirijske izbjeglice potrošila oko 40 milijardi dolara, a da je EU dao samo oko tri milijarde. Iz EU-a su potom reagirali i rekli kako je plaćeno 5,6 milijardi. Uz financijske, Turska, koja je primila 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica, više nego bilo koja druga zemlja, na stol je bacila i političke adute, pa je zaprijetila da će "otvoriti vrata" kako bi pustila one koji su već u zemlji da krenu prema Europi, ako EU predstavi Tursku ofenzivu u sjevernoj Siriji kao invaziju. A s prijetnjama iz Turske u Grčkoj je počeo rasti broj migranata i ta je zemlja postala glavni migracijski ulaz u Europu. Stoga ne čudi što je grčki premijer Mitsotakis oštro osudio turski upad u Siriju, jer je stvorio novu nestabilnost koja će izazvati mnogo veći migracijski pritisak u Europi.Prema UNHCR-u u 2019. u Grčku je stiglo više od 46.000 migranata, što je više nego ukupno u Španjolsku, Italiju, Maltu i Cipar. Više je od 70.000 tražitelja azila u Grčkoj. Tu je i između 3000 i 4000 maloljetnika bez pratnje. Logori na egejskim otocima su prenapučeni i ne mogu podnijeti novi val izazvan turskom ofenzivom na Siriju. Primjerice, u najvećem kampu Moria, na otoku Lezbosu, koji može primiti 3000 ljudi, boravi u nemogućim uvjetima više od 12.000 migranata, pa se upozorava na humanitarnu katastrofu. Zato ne čudi što je Grčka optužila Tursku da namjerno ne kontrolira migrante, a oštrica Atene uperena je i prema zemljama EU-a koje smatraju da to nije njihov problem i traže sankcije za one koji ne žele sudjelovati u tom zadatku europske solidarnosti i preuzeti dio tereta. Međutim, oni koji su u prvim redovima borbe protiv migranata zidovima i bodljikavom žicom, poput mađarskog premijera Orbana koji je često u ratu s Bruxellesom zbog svoje migrantske politike, na najnovije probleme reagira izjavom da bi zbog zaštite EU granice Mađarska na granici sa Srbijom morala "primijeniti silu". Tvrdi da je trenutačno oko 90.000 ljudi na balkanskoj migrantskoj ruti te da bi taj broj ubrzo mogao narasti na 100.000. Za migrante, kao opasne "barbare", zatvorene su i granice Poljske, Češke, Slovačke te istočnih zemalja koje su uzletjele baš na krilima EU-a.A sada EU moćnici, umjesto čvrstog i beskompromisnog stava da je riječ o antieuropskoj politici, šalju šaputava upozorenja koja nitko ne čuje, i tako zapravo što izravno a što neizravno, pogoduju širenju psihoze i straha od migranata, puštajući da se i dalje razvijaju mržnja, ksenofobija, pa i rasizam. A sve to ide na ruku pripadnicima raznih nacionalističkih, ultradesničarskih i drugih snaga koje na krilima sve prihvatljivijeg populizma nastoje u politici ušićariti ponešto za sebe. Najviše zato što EU nije shvatio da se problem ne može riješiti ni novcem, a ni bodljikavom žicom.