Drugo izdanje Europskog nogometnog prvenstva koje se održalo 1964. godine, a domaćin mu je bila Španjolska, privuklo je mnogo veći broj zemalja u kvalifikacije. U odnosu prema premijernom izdanju, kada se za sudjelovanje prijavilo samo 17 reprezentacija, ovaj put ih je kroz kvcalifikacijski ciklus prošlo 29, a treba reći kako su se u njima pojavile mnoge zemlje koje su bojkotirale prvo izdanje poput Engleske, Nizozemske, Italije, Belgije, Sjeverne Irske ili Walesa. Dosljedna bojkotu tog natjecanja ostala je tek Zapadna Njemačka. Kvalifikacije su odigrane na isti način kao i četiri godine prije, na ispadanje, gdje je dalje prošla reprezentacija koja je bila bolja u dvije odigrane utakmice.



Ni ovaj put nije moglo proći bez političkih trzavica. Naime, ždrijeb je spojio Grčku i Albaniju u prvom krugu kvalifikacija, ali susreti nisu odigrani jer su Grci odbili igrati s Albancima zbog nategnutih političkih odnosa. Ždrijeb je pomazio SSSR, Austriju i Luksemburg, koji su bili slobodni u prvoj rundi, a u njoj su ispali Englezi od Francuske. Ipak najveće iznenađenje dogodilo se u osmini finala kada je Luksemburg eliminirao Nizozemsku, a u toj fazi natjecanje je završila i Jugoslavija, koja je četiri godine prije bila finalist. Susreti posljednje četvrtfinalne kvalifikacijske runde donijeli su i jednu majstoricu za plasman na završni turnir. Morali su je igrati Luksemburg i Danska nakon što su prva dva susreta završila bez pobjednika (3:3,2:2). U to vrijeme još nije postojalo pravilo pogotka u gostima ni izvođenje jedanaesteraca, pa je odluka o putniku na finalni turnir pala u trećoj utakmici, koju su Danci pobijedili s 1:0 i iznenađujuće se našli u završnici natjecanja. Od sudionika "final foura" s premijernog izdanja samo je SSSR uspio ponoviti taj uspjeh jer je Francusku eliminirala Mađarska, a još prije su Česi ispali od DDR-a. UEFA je organizaciju završnog turnira dodijelila Španjolskoj, a kvalifikacije je obilježila dobra efikasnost jer je u 50 odigranih utakmica postignuto 158 pogodaka, odnosno 3,16 po susretu.



Turnir je odigran u Madridu i Barceloni. U prvom polufinalu Španjolska je nakon produžetaka svladala Mađarsku s 2:1. Španjolci su do prednosti došli u prvom poluvremenu preko Perede, a Mađarska je izjednačila šest minuta prije kraja preko Benea. Pogodak odluke u produžecima postigao je Amancio u 112. minuti, te je odveo Španjolsku u finale. U drugom polufinalu SSSR je bez bez problema riješio pitanje Danske. Već do poluvremena imao je 2:0 (Voronjin, Ponedeljnik), a ulazak u drugo uzastopno finale SSSR je potvrdio pogotkom Ivanova u 87. minuti. U susretu za treće mjesto Mađarska je u produžetku slavila protiv Danske s 3:1. Finale između Španjolske i SSSR igralo se na madridskom Santiago Bernabéuu, ali se nad njim nadvila sjena zbivanja od prije četiri godine kada je španjolski diktator Franco u kvalifikacijama zabranio svojoj reprezentaciji put na utakmicu u Moskvu, zbog čega je bila izbačena iz natjecanja. Ovaj put Franco je popustio, te je dopustio Furiji da se suprotstavi SSSR-u, a i sam je nazočio finalnom susretu. Jedna od njegovih zanimljivosti je svakako broj gledatelja, 79.115 ih se okupilo na kultnom madriskom stadionu, što je bila veća brojka od sve četiri utakmice zajedno završnog turnira koji se igrao četiri godine prije u Francuskoj. Te je susrete, naime, ukupno gledalo 78.958 gledatelja. Finale je ispunilo očekivanja, a sam početak utakmice bio je furiozan. Španjolska je povela preko Perede u šestoj, a već dvije minute kasnije Kusainov je izjednačio za SSSR. Na terenu se razvila velika borba koja je odlučena u 84. minuti pogotkom Marcelina, koji je Španjolskoj donio prvu od tri titule europskih prvaka.

Inače, taj turnir iz 1964. nekako se najmanje spominje u povijesnim pričama, valjda i zbog toga što je odigran u čudnim okolnostima Francove diktature, a neki su pobjedu Španjolske nad SSSR-om vidjeli kao "trijumf fašizma nad komunizmom".