Europsko nogometno prvenstvo s vremenom je izraslo u jedan od najvažnijih sportskih događaja na “kugli zemaljskoj”. Međutim, put do takvog statusa nije bio posut ružama. Dugo je trebalo kako bi kontinentalna smotra uopće zaživjela, a u svojim počecima bila je nerijetko rastrgana otporom, političkim igrama i brojnim drugim unutrašnjim problemima. No nogomet je žilava igra, rođena u teškom radničkom okruženju Velike Britanije, pa je ipak ideja Henrija Delaunaya na kraju zaživjela i pretvorila se u veliki događaj. Henri Delaunay bio je predsjednik francuskog nogometnog saveza u godinama prije Drugog svjetskog rata, a ideju o Europskom prvenstvu lansirao je još 1927. godine. Dakle, prije negoli je odigrano i prvo Svjetsko prvenstvo u Urugvaju 1930. No ta ideja nije se baš svidjela onima koji su izmislili nogomet - Englezima, Škotima, Ircima i Velšanima. Oni su imali svoje otočko godišnje natjecanje utemeljeno još 1883. godine pod imenom British Home Championship i nije im padalo na pamet “petljati” se s ostatkom svijeta u “njihovoj” igri. Izolacionizam reprezentacija s Otoka trajao je do 1950. godine, kada se Engleska prvi put pojavila na SP-u u Brazilu. No s Europskim prvenstvom išlo je malo teže. Trebalo je proći još deset godina kako bi se odigrao prvi turnir koji se smatra pretečom današnjeg Eura. U međuvremenu Henri Delaunay je preminuo, pa se tek tri godine nakon njegove smrti realizirala ideja. Domaćin prvog Eura bila je Francuska, u kvalifikacijama je sudjelovalo tek 17 zemalja, a od zemalja iz kolijevke nogometa sudjelovala je samo Republika Irska. Englezi su glasali protiv osnivanja turnira, pa nisu ni sudjelovali u kvalifikacijama koje su organizirane po nokaut-sustavu u kojem je bolji iz dva susreta otišao dalje. Problemi su nastali u četvrtfinalu, kada je Španjolska zbog političkih razloga odbila igrati protiv SSSR-a. Ipak, završni turnir odigran je u Parizu i Marseilleu, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije koje su se kroz kvalifikacije probile do polufinala - Francuska, Jugoslavija, SSSR i Čehoslovačka. Pobjednik prvog Kupa nacija, kako se Euro tada zvao, bio je SSSR, koji je u finalu na Parku prinčeva nakon produžetaka svladao Jugoslaviju s 2:1. Takav oblik završnog turnira na kojem sudjeluje četiri reprezenatcije zadržao se sve do 1980. godine, kada je na završnici u Italiji prvi put sudjelovalo osam reprezentacija. Sljedećih pet prvenstava igrano je u tom formatu, a novo povećanje sudionika na finalnom turniru dogodilo se 1996. godine u Engleskoj, kada je njihov broj udvostručen, pa je sudjelovalo 16 reprezentacija. No, s obzirom na političke potrese koji su Europu pogodili početkom 90-ih godina prošlog stoljeća te na nastanak velikog broja novih neovisnih zemalja, UEFA se nakon 20 godina odlučila na novo proširenje završnog turnira. Ideja o 24 sudionika na završnom turniru rodila se puno prije negoli je provedena. Zanimljivo, predlagači su bili oni savezi koji su se u početku suprotstavljali kontinentalnoj smotri Škoti i Irci, a Englezi su zajedno s Nijemcima bar ostali dosljedni sebi i glasali protiv proširenja, ali na kraju su nadglasani, a konačna odluka o Euru s 24 reprezentacije donesena je u svibnju 2010. godine, a prvi takav turnir odigran je na istom mjestu gdje se i rodila ideja o Euru - u Francuskoj 2016. godine. I nije to bio kraj inovacijama jer još jedna, ovaj put manje dobra ideja, rodila u Francuskoj. Dok je bio na čelu UEFA-e, Michel Platini uspio je progurati ideju Eura koji nije imao jednog ili dva domaćina kao svi dotadašnji, nego se igrao po cijeloj Europi.



Sudbina je htjela da 2020. godine svijetom zavlada pandemija koronavirusa koja je prvo odgodila Euro za godinu dana, a onda je pokazala sve manjkavosti te paneuropske ideje odigravanja utakmica. Euro je rođen u teškim prilikama, a i dandanas se susreće s raznim izazovima. Samo se nadamo kako nekome neće pasti na pamet da se europska nogometna smotra održava svake dvije godine... D.Keler