Posjetiti ujaka u Dohi, ali i navijati za Vatrene, želje su koje su mi poticale maštu sad već davne 2022. Nažalost, tada nisam uspjela otići u Dohu, pa saznavši da smo pozvani u posjet za posljednji Božić, nisam isprva baš bila oduševljena. San se ostvario, ali, činilo mi se, prekasno. Prvenstvo je prošlo, a Božić je tradicionalni blagdan koji slavim s velikom obitelji te ga povezujem s odlaskom na zornice i polnoćku. Priznajem, razlog blagog nezadovoljstva bio je i u strahu od prvog leta zrakoplovom.



Iako je putovanje od Osijeka, preko Beograda i Istanbula, do Dohe trajalo više od 18 sati, od kojih su dva sata nestala na putu od Turske do Katra, pokazalo se da razloga za strah nije bilo. Sve dok se nismo približili Dohi, mislila sam kako ništa neće nadmašiti noćni pogled na Istanbul. Bila sam očarana! Raskoš je zabljesnula ni iz čega, a pri izlasku iz zrakoplova miris mora potvrdio je da praznici počinju. I to kakvi!

Budući da su kulturološke razlike između Europe i Perzijskog zaljeva velike, kao i udaljenost u kilometrima, pokušala sam se što bolje educirati o Katru. Glavni je grad Doha površinom nešto manji od Osijeka, ali veći po broju stanovnika. Vladar je šeik Tamim bin Hamad, koji je omiljen jer je modernizirao zemlju i otvorio je strancima. Moj ujak kaže da stanovnici uživaju dobar standard, cijena je goriva gotovo šest puta niža nego u Hrvatskoj, a domaće stanovništvo ima posebne pogodnosti, od prednosti pri kontroli u zračnoj luci do besplatnog zdravstva i obrazovanja. Prije otkrića zaliha plina osnova gospodarstva bili su biseri. Stoga su oni čest katarski simbol, a zbog povoljnije cijene i velikog izbora turistima nerijetko postaju uspomene na Dohu. U spomen biserima izgradili su umjetni otok nazvan Pearl, koji izgledom podsjeća na bisernu ogrlicu. Zbog marine i šetnice te brojnih restorana podsjetio me je na francuske obalne gradove, a uz elitne rezidencije na njemu se nalaze i svjetski hoteli.

Iako su me neki upozoravali na drukčiji položaj žena u njihovoj kulturi, moja su iskustva suprotna. Prema meni i ženskim članovima moje obitelji svi su se odnosili s velikim poštovanjem, srdačno nas pozdravljali rukovanjem ili blagim naklonom i nudili pomoć u snalaženju. Na istom sam mjestu vidjela i žene odjevene u tradicionalne burke, kao i one odjevene, odnosno razodjevene, prema zapadnim modnim trendovima. Katarci često nose tradicionalnu odjeću - duge bijele haljine i gutre, pokrivala za glavu. Iskoristila sam priliku i oslikala ruku tradicionalnom hennom (kanom), koja se danas najčešće koristi u svadbenim svečanostima, a vjeruje se da donosi sreću.

Kako biste doživjeli pravi Katar, obvezan je odlazak u pustinju. Tek kada se vidi kako je taj prostor prije izgledao, dobije se prava slika o njihovu strelovitom razvoju. Pustinjska je vegetacija oskudna; samo nepregledna količina sitnog pijeska i niskog osušenog grmlja.

Bez obzira na siromašno okružje, safari-izlet do farme deva i surfanje po pješčanim dinama na mene je ostavilo najsnažniji dojam. Posebno je iznenađenje bio odlazak na Unutrašnje more, čija se vodena površina, okružena sitnim pijeskom, spaja s plavim nebom, što donosi spokoj.

Za vrućih dana osvježenje se može pronaći u nekom od muzeja. Muzej islamske umjetnosti osvaja smirujućim ozračjem, a na aktualnoj izložbi tradicionalnih tepiha može se vidjeti i tepih čak iz 5. stoljeća.

Uz muzejske izloške, koji govore o arapskim osvajanjima i načinu života, postavljene su virtualne ploče za dodatno istraživanje, a mene je oduševila mogućnost da se okušam u kaligrafiji. U prvom pokušaju, s više od 70 % podudarnosti, uspjela sam ispisati/iscrtati riječ "povijest".

Uz kulturno, nemoguće je odvojiti od Dohe i sportsko nasljeđe. Stadioni su vidljivi iz svakog kutka, a slike koje su nas veselile prošle zime kao da su opipljive i sada. U sklopu Khalifa stadiona otvoren je 3-2-1 Katar, olimpijski i sportski muzej u kojemu se nalaze rekviziti najvećih svjetskih zvijezda, poput Peleovih kopački, rukavica Muhameda Alija, ali i dresa našega Ivana Balića. Uz razgledanje mogli smo se okušati i kao voditelji u pravom TV studiju te u sportskim igrama. Jedan od posjetitelja, ne znajući da je moj ujak stolnoteniski trener, izazvao ga je na set u stolnom tenisu. Pobjeda je bila laka i slatka!

Arapsku hranu odlikuje bogatstvo začina, poput šafrana, kardamoma i cimeta, koji se češće kombiniraju s mesom, što mi se svidjelo jer nije dominirala pretjerana ljutina, nego toplina začina. Zbog vjerskih razloga ne konzumiraju svinjetinu, pa je na njihovim tanjurima najčešće janjetina, perad i govedina, a kao slastice često poslužuju orašaste plodove, datulje i arapsku baklavu uz crni, opori, gorki čaj karak.

Starim dijelom grada dominira tržnica Souq Waqif, koja je savršeno mjesto za nalaženje originalnog suvenira - začina, nakita, svile ili tepiha, ali i za usavršavanje umijeća cjenkanja. Glasan i zabavan način pregovaranja, u kojem smo se i mi okušali, nagrađen je nižom cijenom i dodatnom staklenkom šafrana.



Raskoš i bogatstvo nisu primjetni samo po vilama i voznom parku nego i po trgovačkim centrima u kojima su zastupljene najskuplje svjetske marke. Kada vam dosadi kupnja, možete se provozati venecijanskom gondolom uz pogled na umjetno nebo ili klizati se na pravom ledu. U najvećem centru, koji se proteže na pet katova, s rasplesanim fontanama u središnjem dijelu, najviše smo vremena potrošili tražeći izlaz.

Budući da su Katarci sljedbenici islama, nisam očekivala božićni ugođaj u gradu. No rasvjeta i karakteristične dekoracije poput borova, kuglica i kućica od medenjaka vidljivi su u hotelima i trgovačkim centrima. Kao u ostalim svjetskim metropolama u kojima žive ljudi različitih narodnosti i vjera, i u Dohi je moguće sudjelovati na katoličkoj misi, na nekom od svjetskih jezika. U crkvama su postavljene jaslice, a slavila se misa na arapskom i engleskom jeziku. Možda se nismo mogli potpuno razumjeti, ali radost i povezanost svih prisutnih mogla se osjetiti.

Iako je na Božić bilo iznimno vruće, a i Djedica nije uspio dopremiti sve s popisa želja, ugođaj je bio poseban, a dobro raspoloženje neizostavno. Otvaranje darova, veselje najmlađih članova, zajedničko pripremanje objeda i druženje potvrdili su da Božić nije ni u Osijeku, ni u Dohi, pa ni u Betlehemu - Božić je u nama.

P. S.: Ona su dva izgubljena sata s početka putovanja vraćena – iz Istanbula smo uzletjeli u 10.40, a u Beograd sletjeli u 10.40!