Osnovno shvaćanje pismenosti ponajprije podrazumijeva kompetencije u području čitanja i pisanja, a ponekad i računanja. Iako se precizna definicija pismenosti razlikuje od zemlje do zemlje, danas ona obuhvaća mnogo više te vrlo često, uz vještine pisanja, čitanja i računanja, uključuje i osposobljenost za čitanje s razumijevanjem, vještine komuniciranja, znanja stranih jezika i korištenja suvremenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, osposobljenost za rješavanje problema, vještine i spremnosti za timski rad, prihvaćanje drugih i drukčijih te osposobljenost za trajno učenje.

Prevladava i shvaćanje da pismenost nema jednu, nego više dimenzija (npr. čitateljska, dokumentacijska i numerička pismenost), koje ne moraju biti jednako razvijene. Isto tako, osim opće pismenosti, govorimo i o raznim drugim vrstama pismenosti (informatička, matematička, znanstvena, metodološka, ekološka itd.).

UNESCO, organizacija koja je pokrenula inicijativu Međunarodnog dana pismenosti, ističe kako je pismenost temeljno ljudsko pravo kao i temelj za cjeloživotno učenje. Pismenost je apsolutno nužan preduvjet društvenog i osobnoga razvoja te se potencijal pismenosti za transformaciju života ljudi ne može precijeniti. Za pojedince, obitelji i društva ona je instrument osnaživanja koji pozitivno utječe na zdravlje, prihode i odnose sa svijetom. Pismenost u svim svojim dimenzijama donosi korist pojedincu i društvima, utječe na rast samopouzdanja, osnažuje za individualnu i kolektivnu akciju, oslobađa kreativnost i osposobljava za kritičku refleksiju stvarnosti. Pismeno društvo je dinamično društvo, društvo gdje se aktivno razmjenjuju ideje i vode rasprave. Nepismenost je, pak, prepreka boljemu životu te čak može voditi porastu isključivosti i nasilja.