Piše: Nikola KUČAR

Od prvog udarca bubnja, koji nas lelujavom nestvarnošću uvodi u hrabri novootkriveni svijet septeta Black Country, New Road, te s pomoću ostalih instrumenata kročimo kroz gotovo tribalni "Instrumental", pa se zatim uključe ne jedan, nego čak dva saksofona, znate kako ste ušli u nešto neočekivano odvažno i beskompromisno hrabro što se zove debi album imenom "For the First Time." A onda se poput hladne zimske zore koja ledi prozore do kraja tih pet i pol minuta dogodi nešto magično, što me vuče za rukav da im se potpuno prepustim da me uvjere kako bi glazba neprestano trebala biti istraživanje nepoznatih teritorija, a ne tapkanje u mjestu, slušanje jednih te istih bendova ili glazbenika koje volimo. Koliko potrošenih rečenica, a mi se još uvijek nismo pomaknuli s druge minute prve pjesme londonskog benda. Na sreću ili na žalost, samo je šest pjesama, jer nakon desetog slušanja "For the First Time" koje je objavila kultna diskografska kuća "Ninja Tune", nisam načisto sa sobom je li mi je ovo previše ili pak premalo ljepota koje nude Isaac Wood, Tyler Hyde, Lewis Evans, Georgia Ellery, May Kershaw, Charlie Wayne i Luke Mark.

Na postaji broj dva je "Athens, France" totalno drukčija zvijer, koja priziva sjećanja na Sonic Youth, Television, Shellac, Slint, The Fall ili pak Hüsker Dü, pa se javi prvi put na albumu vokal, pomalo bijesan, a pomalo rezigniran koji kaže "Oh, I am very young/But I am working/Working on the glow-up/I am the richest girl in every room/Mainline to the UE BOOM/They ask me", a ostatak benda kao da je spreman pjesmu privesti njezinu kraja, ali ne bojte se jer pred nama je još dugih pet minuta virtuoznih ideja sastavljenih od zamalo pa spoken word dionica praćnih melankoličnim saksofonom koji zajedno zvuče čas poput novog pisanja povijesti za otočku glazbu, a čas kao odvajanje od sebe kako biste svojim uzorima prepustili da vam od pjesme stvore nešto s čime ste se, siguran sam, nekoliko puta mimoišli na putovanju zvanom život.


Neurotično prangijanje na gitari, koje podsjeća na Lee Ranaldova kristalno jasna sjećanja na New York i SAD 80-ih na početku "Science Fair" nakon koje se nadovezuje zamalo filmski aranžman kroz koji nas vodi sneni glas koji kaže "I met her accidentally/It was at the Cambridge Science Fair/And she was so impressed I could make so many things catch on fire/But I was just covered in bubbles of methane gas/And you ended up burning/I‘m sorry/I have always been a liar/Just to think I could‘ve left the fair with my dignity intact/And fled from the stage with the world‘s second-best Slint tribute act" sve dok ne postane bijesan urlik, možda ne tako izravan kao Ginsbergov koji poziva bend da otpusti kočnice i pretvori ovu treću pjesmu u britki osjećaj beznađa.


A onda u goste mojim zvučnicima kao monolit u borbi za spas dobre glazbe stigne ta epska devet i pol minuta dugačka odiseja, o kako neinspirativna riječ koju ću iskoristiti, ali se od buke tih kaleidoskopskih ideja ne mogu sjetiti bolje, zvana "Sunglasses". Kao ples pred zoru obuzetog mladića na srednjoškolskim tulumima na kojima se slušala glazba uz koju se nije moglo plesati ni pjevati, nego se samo osjećati kao nepozvani gost na tuđim vjenčanjima, negdje između srama i života bez istog, "Sunglasses" želi postati upravo ta pjesma uz koju ćemo skinuti maske i prepustiti se ritmu da nas nosi u sredinu sobe na naguravanje s ostalim znojnim i pijanim tjelesima dok Isaac Wood brblja stihove poput "I wish all my kids would stop dressing up like Richard Hell/I am locked away in a high-tech, wraparound, translucent, blue-tinted fortress/And you cannot touch me" ili "I am ‘modern-Scott Walker‘/I am a surprisingly smooth talker/And I am invincible in these sunglasses" ili "She sells chemtrails/To the students at Bedales/I try to free myself from the grip/Of Shellac nails". A onda završi naglo, kao kada se starci vrate ranije s ranča, unezvijereni spoznajom kako smo im topli obiteljski dom pretvorili u leglo razuzdane prljave mladosti, a dnevnu sobu preimenovali u WC prljaviji od onoga u CBGB-ju ili Max‘s Kansas Cityju i pišali na drvo života nesvjesni stvarnosti koja će se nastaviti jutro poslije.


"You‘ve got great hips/I‘ve been shaking ever since/You told me "No love would live in this house"/Turned out the inside inside out" priča nam Isaac na početku "Track X", violine ubadaju svojim staccatom, a onda se nakon minute i pol ukaže ženski glas koji zvuči kao poziv na buđenje iz noise-jazz košmara koje samo produbljuje moje štovanje prema ovom mladenačkom kolektivu. Zapravo "Track X" je jedina pjesma na albumu koju bismo mogli poslušati na nekoj radijskoj postaji, ali onim studentskim iz nekih drugih vremena koje pred ponoć pušta anarhični budući filozof kojemu su Femi i Fela Kuti glavna preokupacija dok čita o borbi dva velika uma 20. stoljeća, Karlu Popperu i Ludwigu Wittgensteinu. Ali i kao mogući pop-singl, nesigurna je u svoje postojanje, pa vam ne preostaje ništa drugo nego da ju potražite na petoj poziciji albuma "For the First Time" koji zvuči kao homogeno djelo, a ne skupina dobrih pjesama nabacanih bez nekog reda na onome što tako ponosno zovemo LP.


I tako dolazimo do posljednje pjesme albuma, skoro pa barske tučnjave između novih ideja i posvete glazbenim uzorima, ispisane bubnjem i saksofonom zvane "Opus". "What we built to keep ourselves warm/Burnt your hand and charmed the locals/All those mistakes laid out plainly/Anyone could see that the clamp was breaking me!/And one more time/For the record". Kročenje novim putevima, hrabrim osjećajem zajedništva koje pruža sviranje u bendu, složnost kakvu su imale Mourinhove ekipe u drugim sezonama, Black Country, New Road su dokaz kako mladi bendovi danas, više nego ikada prije u povijesti glazbe, kad pronađu svoje suborce koji su spremni stati u rovove s njima, može snimiti ovako moćno umjetničko djelo kao što je "For the First Time".

Mladost je san, oblik kemijskog ludila, napisao je nekoć F. Scott Fitzgerald.