U krimićima uopće nisu neobične situacije da nečija smrt ne mora značiti apsolutno ništa. Činjenica da je netko umro, ili tragično stradao, još uvijek ne mora značiti da je samim time došlo do okončanja svakog djelovanja te osobe na neka od budućih zbivanja.

Upravo se s jednim takvim slučajem susrećem u romanu kanadske spisateljice Catherine McKenzie "Nikome neću reći" (Mozaik knjiga, 2020.). Naime, iako je prošlo 20 godina od tragične nesreće koja se dogodila u ljetnom kampu obitelji MacAllister, kada je nepoznati netko u ranim jutarnjim satima u srpnju 1998. godine veslom zatukao Amandu, sedamnaestogodišnju djevojku, taj nesretni događaj i dalje opterećuje članove obitelji MacAllister - Ryana, Margaux, Mary, Kate i Liddie. Sve da i žele, oni sjećanja na taj događaj koji im je uvelike odredio daljnje živote ne mogu zaboraviti, ne mogu samo tako potisnuti. Amanda je stradala, nje više nema, ali to nikako ne znači da su nestala i sjećanja na nju. Nitko od njih nije se mogao osloboditi osjećaja krivnje. Tim više što je svatko od njih u to vrijeme imao nekakav odnos s Amandom: Margaux joj je bila najbolja prijateljica, a odnos između Ryana i Amande bio je mnogo više od običnog pubertetskog prijateljstva, Amanda je bila iskreno zaljubljena u brata svoje najbolje prijateljice, spremna učiniti sve kako bi mu se svidjela, a sve ostale, nešto mlađe članove obitelji MacAllister, Amanda je odlično poznavala. Vrijedi i obrnuto! No, bez obzira na te, na prvi pogled prijateljske, gotovo idilične odnose između Amande i članova obitelji MacAllister, ipak je netko od njih prije 20 godina počinio zločin.

Moglo bi se reći da se radi o situaciji koju, u pravilu, susrećemo u svakome krimiću Agathe Christie. Ne samome početku romana "Nikome neću reći", kada se obitelj MacAllister okupila kako bi čula što sve piše u testamentu njihovog oca, Catherine Mckenzie uopće ne krije svoj literarni uzor, pa eksplicite kaže da ta scena "okupljene obitelji" nije ništa ino nego preslika onih scena koje su tipične za romane slavne Agathe Christie. No, ovdje nije u pitanju samo činjenica da je Catherine MacKenzie odlučila u ovome romanu reciklirati tipičnu scenu iz romana jedne druge spisateljice, nego je ona svjesno preuzela i onaj drugi, još važniji element/aksiom iz slavnih priča/zapleta A. Christie, a radi se o tome da je krivac isključivo jedan od nazočnih i da nema potrebe krivca/počinitelja zločina tražiti izvan tog kruga. Doduše, treba biti iskren i napomenuti da u ovome romanu, za razliku od romana Agathe Christie, ipak nedostaje lik onog nenadmašnog istražitelja Herculea Poirota. Ovdje tu ulogu istražitelja preuzimaju svi, svih petero djece McAllistera, a u "istrazi" im se svojom pričom, svojim viđenjem, pridružuje i stanoviti Sean, sin prostitutke… Ne samo što je Sean "dobri duh" kampa koji se brine o svim tehničkim i inim detaljima vezanim uz funkcioniranje kampa obitelji McAllister, nego je on, na neki nejasan način i pridruženi član te obitelji, prema kojem stari McAllister, iz samo njemu znanih razloga, gaji neki poseban, mogli bismo reći, zaštitnički odnos. Pa sukladno tom "čudnom odnosu" i njegovo se ime našlo, doduše fakultativno, "ako-onda", u tom testamentu, koji od nasljednika traži da će testament moći konzumirati samo ako prije toga riješe slučaj Amanda i otkriju tko je kriv za njezinu tragediju! (A o kakvom se odnosu zapravo radi, dragi čitatelji, otkrit ćete ako budete pozorno pročitali ovaj i više nego zanimljiv roman kojim je Catherine MacKenzie još jednom demonstrirala svoje iznimne spisateljske potencijale. Konačno, uopće nije mala stvar kada vam se roman nađe na listama najprodavanijih knjiga u jednom The Sunday Timesu, odnosno New York Timesu).

Vjerujem da možete zamisliti kakav je samo šok kod nekih izazvao jedan ovakav sadržaj oporuke. Dok su neki očekivali da će im ta oporuka omogućiti rješavanje većine njihovih životnih, financijskih (ne)prilika, poslije čitanja ostali su šokirani, u nevjerici. Umjesto očekivanog bogatstva otac je iz groba (svojevrsna "osveta iz groba"), natjerao svoje potomke da se još jednom suoče s vlastitom prošlošću koja nije u svim detaljima bila sjajna.

Naravno, budući da u ovome romanu nema H. Poirota čiji nas čudesni osjećaj za detalj, nenadmašna sposobnost povezivanja naizgled nevažnih elemenata, superiorna sposobnost logičnog zaključivanja, nepogrešivo vodi do istine, otkrivanja počinitelja, onda uopće nismo previše iznenađeni što je u ovome romanu put do istine - tko je prije 20 godina ubio Amandu, nešto sporiji, nespretniji, uz mnogo (nepotrebnih) meandara… Tako nešto posvema je razumljivo, jer se radi o istražiteljima amaterima koji su i sami involvirani u ovu tragičnu obiteljsku priču i koji ne samo što se prisjećaju tog tragičnoga dana, nego se oni u tom procesu sjećanja polako, ali sigurno, (raz)otkrivaju, pa tako, htjeli mi to ili ne, saznajemo i neke duboko potisnute obiteljske tajne, pa se tako pronalaze neki stari dokumenti, rodni listovi, dnevnici…, postajemo svjedoci nekih nesretnih veza, neuspjelih ljubavi, saznajemo i detalje o čudnim seksualnim sklonostima pojedinih članova obitelji koje su se sve vrijeme prikrivale, o vezama u koje se samo tako ulazilo, o nesporazumima između bračnih partnera…

I poslije svake od tih priča/istraga slijedi tablični, kronološki prikaz, iz sata u sat, onoga što se dogodilo te kobne noći u srpnju 1998. godine kada je stradala Amanda, tko je od njih u koje vrijeme i gdje bio. Onoga trenutka kada se tablica/križaljka u potpunosti popunila, završila je i ova obiteljska priča!