Novosti
APSURDAN OSVETNIČKI POHOD

Glas Slavonije će preživjeti ovakvu gradsku upravu, no kakav će nam Osijek ostaviti?
Objavljeno 11. listopada, 2019.
Osječanima ne treba sitničavi, čangrizavi grad koji će zadovoljštinu tražiti u opskurnim igricama

Novine rijetko pišu same o sebi i mnogi problemi s kojima se redakcije i nakladnici susreću ostaju unutar kuće, no postoje situacije u kojima jednostavno razmjer određenih pojava u znatnoj mjeri nadilazi interni karakter i objava informacija o njima znači javni interes. Glas Slavonije nalazi se upravo u takvoj situaciji posljednjih mjesec dana i držimo da je taj vremenski okvir dostatan uzorak na temelju kojega je ovakva reakcija iznimno važna za društvo u cjelini, ne samo kao interes naše kuće. Naime, pritisci raznih vrsta na medije i novinare dio su hrvatske tradicije, otprilike podjednako kao korupcija, i, na žalost, Osijek je predugo ne samo žarište tih dviju opasnih praksi, nego nerijetko i rodonačelnik inovativnih metoda u njihovoj primjeni.


Granice paranoje

Jedna od osječkim poklonicima agresivnog iskazivanja nezadovoljstva medijskim napisima osobito dragih metoda jest prestanak svih poslovnih aktivnosti s onim nakladnicima koji njihove aktivnosti prate uz kritičko propitivanje i izostanak glorificiranja velikog vođe čije su samoproglašene zasluge iznad svakog pogrešnog činjenja ili čak i češće nečinjenja uopće. Nevjerojatno je pri tome, a to inače znaju samo novinari i nakladnici, dokle granice paranoje mogu ići, kako se mogu povezivati potpuno nespojivi događaji u kojima se onda vidi urota u oblicima kojih se ne bi posramili ni scenaristi najnapetijih horora s temom paranormalnih pojava. Dakle, kada se nekome tko pobjedu na izborima tumači kao pravo trošenja javnog novca prema vlastitom interesu ne sviđaju napisi ili prilozi, u Osijeku je (kao možda posljednjoj uporišnoj točki te arhaične prakse iz devedesetih, drugi su gradovi, naime, već modernizirani, i komunikacijski, i kadrovski) posve normalno reagirati tzv. odgojnom mjerom zavrtanja pipe. Naravno, pri tome je ključan preduvjet da zavrtač proračun smatra pipom koja se odvrće i zavrće u skladu s njegovim raspoloženjem, a ne s modelom financiranja javnih potreba koji je uređen jasnim stavkama, okvirima, planovima, projektima, razvojnim vizijama, strategijama i drugim novovjekim izmišljotinama, poput računala, recimo.


Osijek je u krizi upravljanja već gotovo godinu dana, to je činjenica koju je nemoguće poreći. Zdravstvene teškoće gradonačelnika ponajprije su nekoliko mjeseci usporavale procese, a zatim je nakon prenošenja ovlasti na zamjenika Piližotu kulminirao kaos - grad je predan u ruke političkom anonimcu u čijem je mobitelu vjerojatno manje kontakata nego u onome novinara početnika u gradskoj rubrici Glasa. Jasno je da grad veličine i značenja kakav je Osijek mora voditi političar koji, figurativno rečeno, u roku od pola sata može doći do bilo kojeg ministra, a za sat vremena do predsjednika Vlade i države. To je jednostavno pitanje stava koji ovaj grad zaslužuje imati. A pet mjeseci je Osijek vodio čovjek koji je dopustio najveću najezdu komaraca u povijesti, umjesto da iskoristi priliku i praktički si osigura idući mandat spašavanjem građana onako kako je to u konačnici napravio župan Anušić. Činjenica da je situaciju s komarcima rješavao tako da zatvori prozore u Kuhačevoj namjesto da si otvori vrata ureda premijera, jer Plenković jest osoba koja bi u takvoj situaciji jednako postupila neovisno traži li pomoć dužnosnik iz HDZ-a ili SDP-a, govori o tragičnoj manjkavosti političkog talenta, instinkta i prodornosti. Ukratko, svega onoga što gradonačelnik ili obnašatelj te dužnosti mora imati.


Ipak, držeći da je pristojan i empatičan odnos prema gradonačelniku i njegovu zdravlju vrijedan čekanja, Glas Slavonije nije otvarao ta pitanja. To je bila naša urednička odluka, jednako kao i jasan stav prema onima koji su na sramotan način javno iznosili detalje gradonačelnikova zdravstvenog stanja. Naglasili smo tada jasno i javno da ćemo ta i mnoga druga pitanja koja su se otvarala u tome vremenu postaviti kada se gradonačelnik oporavi i vrati na posao. Glas Slavonije se toga i držao, čak i kada je taj povratak na posao najavljen tek na privatnom profilu na društvenoj mreži, ma koliko to bilo neprimjereno. Ali, držali smo primjerenim nakon tog povratka i priopćenja iz gradske uprave da su sve ovlasti sa zamjenika gradonačelnika vraćene izvornom nositelju mandata pitati zašto nije bilo obraćanja javnosti, zašto je sve odrađeno u tajnosti i zašto se dopušta situacija u kojoj je posve nejasno tko i kako upravlja četvrtim gradom po veličini u državi. Pa nije Osijek općina s petstotinjak stanovnika, iako bi vjerojatno i tamo načelnik imao potrebu nakon pet mjeseci kazati građanima "vratio sam se, radim za vas, tu sam". Jasna, legitimna pitanja postavljena na pristojan način nakon gotovo pola godine punog poštovanja i potpore u oporavku, bez senzacionalizma, zlobe i citiranja "izvora bliskih gradskoj upravi", čije smo informacije pažljivo provjeravali i najčešće odlučili ne objaviti, premda su se pokazale točnima, jer ih nismo držali relevantnim za bit stvari, nego tek crticama koje bi posluživale nečijem naslađivanju.


I tu dolazimo do same srži problema. Iako je tog istog jutra, 11. rujna, kada je objavljen gore spomenuti članak uredno uplaćena obnova pretplate prema prethodno zatraženoj ponudi, za nekoliko sati Grad Osijek traži povrat novca i želi otkazati pretplatu. Želi otkazati i već uplaćene pretplate za četiri mjesna odbora premda traju još nekoliko mjeseci. U ostatku gradskih četvrti, gdje se tisak, koji većinom čitaju umirovljenici (budimo jasni, na štetu nakladnika, prije svega Glasa Slavonije, jer jedan primjerak prođe kroz nekoliko stotina ruku), preuzima putem pretplate preko kioska Tiska, službena je odluka da se Glas više ne uzima, za razliku od zagrebačkih izdanja. Sa službene mail adrese zaposlenice gradske uprave stiže dopis u sve gradske četvrti kako je "s danom 11. rujnem odjavljen Glas Slavonije na kioscima i dostavom… molim vas da obavijestite naše korisnike da od danas ne mogu čitati Glas Slavonije u našim prostorijama… sve druge dnevne tiskovine i dalje im stoje na raspolaganju za čitanje". Ostalo je tek nejasno mogu li korisnici u tim "njihovim" (ni slučajno ih ne nazivati prostorima koji, zapravo, pripadaju građanima) čitati Glas koji eventualno sami kupe i unesu ga. A zanimljivo je znati kako građani do Glasa Slavonije ni danas ne mogu ni u većini onih četvrti kamo ga mi uredno dostavljamo prema obvezi nastaloj po prethodno plaćenim pretplatama. Odnosno, nakon dostave netko ga onima koji su ga puneći na ovaj ili onaj način gradski proračun zapravo platili - jednostavno uskrati. I tu ovaj nevjerojatni osvetnički pohod prestaje biti problemom Glasa Slavonije i postaje javni, u tolikoj mjeri da treba pažljivo odvagnuti riječi kojime bi ga se opisivalo, ali u svakom slučaju s demokratskim uzusima, slobodom i civilizacijskim dostignućima nema nikakve veze. Upravo suprotno.


I sve to skupa jer se nekome ne sviđa što u tim novinama piše. Ne sviđa mu se, recimo, serija tekstova koja je pokazala točnim ono što je Glas pisao još od početka afere Kanižlićeva, da je riječ poslu odrađenom na način suprotan zakonu. A presuda Visokog upravnog suda kazala je upravo to, cijeli je postupak utemeljen na protuzakonitom omogućavanju dopune ponude, upravo onako kako su to odmah kazali pravni stručnjaci koji su za Glas Slavonije analizirali aferu i predvidjeli da će u konačnici presuda pokazati upravo to. Ne sviđa im se ni to što smo, ponovno ne izvlačeći to iz malog prsta, nego nakon konzultacija sa stručnjacima za javnu nabavu, napisali koje su mogućnosti nastavka postupka, a one su jasne jer radovi nisu ni počeli. Ne sviđa im se ni kada ih pitamo zašto, pobogu, nisu učinili ono što su u rijetkim trenucima kada odgovaraju na novinarske upite sami kazali, da će poštovati odluku suda, kao ni je li točno da se traži bilo kakav razlog za ponavljanje natječaja, premda se to teško može učiniti bez novih pravnih akrobacija, koje će dodatno odgoditi početak radova.


Ne sviđa im se ni problematiziranje ingeniozne megalomanske ideje gradnje zidina oko Tvrđe koja bi za više od 200 milijuna presijecala prometnice, sjekla stabla, uništavala perivoje, potpuno promijenila vizuru velikog dijela grada, a koja je ujedinila arhitekte i urbaniste u protivljenju takvim bandićevskim projektima. Ili pitanje kome je moglo pasti na pamet puštati turiste u dječje vrtiće da gledaju djecu u njima… itd. Dug bi bio popis onoga što se Kuhačevoj ne sviđa. Samo, posve je krivo tražiti u Glasu Slavonije uzrok tih problema, osim u dijelu u kojemu smo ih učinili javnim i dostupnim građanima. Za to potpuno preuzimamo odgovornost, uvjereni da upravo to i trebamo raditi, ma koliko se nekima u pomaknutoj stvarnosti u kojoj imaju prijavljeno prebivalište to činilo vođenjem rata protiv njihova uvjerenja u vlastitu bezgrešnost.
Važna pitanja

U onoj stvarnosti u kojoj žive Osječani situacija je dijametralno suprotna. U njoj nema temeljnih odrednica suvremenog upravljanja velikim gradom, nema vizije razvoja, nema strategija što će u ovom gradu raditi i kako će se živjeti za 10, 20 ili 50 godina, ovdje se radije primjenjuju metode stare 50 godina, živi se od danas do sutra, a planovi jedva dosežu sljedeći vikend. Tragično je nerazumijevanje da se time ne ugrožavaju samo Osječani nego i cijela županija, čak i regija. Gotovo milijun ljudi u Slavoniji treba grad koji će biti njihovo središte izvrsnosti, ideja, projekata i investicija, obrazovanja, liječenja, kulturne scene, businessa – grad koji će svoju energiju, snagu i utjecaj širiti u koncentričnim krugovima kao odgovorni vođa istočne Hrvatske u utakmici s onima koji odavno znaju kako to činiti i pri tome nemaju milosti. Ne treba im sitničavi, čangrizavi grad koji će zadovoljštinu tražiti u opskurnim igricama u kojima istinu želi zaustaviti plaćanjem oglasa u zagrebačkim novinama. Jer čak i to radi nevješto, zaboravljajući da, koliko god bile zahtjevne okolnosti u kojima rade novinski nakladnici, zbog gubitka prihoda od grada i gradskih poduzeća kojima je zabranjeno poslovati s Glasom Slavonije i lipu više od minimalne potrebe naša tvrtka neće propasti. Jednostavno zato što u šarolikom društva medija i "medija" Glas Slavonije nije u grupi tih pod navodnicima, a s kojima je gradskoj upravi uvijek bilo draže raditi. Da, nedostajat će nam taj prihod, nikome danas nije lako izgubiti klijenta koliko god on malo trošio, ali snaći ćemo se, žilave su ovo novine i ljudi koji u njima rade. I, naravno, nastavit ćemo plaćati sve one obveze i razne namete koji se, između ostalog, slijevaju u gradski proračun, kao i prirez koji plaćaju svi naši zaposlenici, a što je ukupno gledano odavno znatno više od onoga što se kroz poslove s Gradom vraćalo. Osigurat ćemo i novine našim čitateljima koje im je Grad uskratio, ponovit ćemo, apsurdnosti radi, čak i one koje je već platio, pa ih nakon dostave skriva.

Glas Slavonije preživjet će i nastaviti postavljati pitanja za koja smatra da su važna za ljude koji žive u Osijeku. Neke će odgovore biti teže dobiti jer je gradskim pročelnicima i službenicima, čini se, zabranjeno davati izjave Glasu Slavonije, jer na upite uzvrata nema ni nakon požurnica i višetjednog čekanja. A na neke umjesto tražene infomacije stiže vika, psovke i prijetnje, no naši će novinari već pronaći put do odgovora na svoja pitanja. Shvaćamo to kao profesionalni izazov. Nelagodu izaziva tek najvažnije među njima - može li grad preživjeti ovakvu upravu?


Piše: Bojan Divjak
izazov
NASTAVIT ĆEMO POSTAVLJATI VAŽNA PITANJA
Osigurat ćemo i novine našim čitateljima koje im Grad uskraćuje
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NEISPRIČANA PRIČA: IZ PAKLA IZIŠAO HUMANITARNIM KONVOJEM

Franjo je film s fotografijama poginulih suboraca sakrio u zavoje na svojoj ranjenoj nozi

2

OSOBNA SVJEDOČANSTVA O NAJTEŽIM DANIMA ‘91.

Zlatko Adžić: Tužan sam zbog zemlje za koju sam se borio

3

OSOBNA SVJEDOČANSTVA O NAJTEŽIM DANIMA ‘91.

Ivica Jurčan: Bilo nas je malo, ali je bilo veliko srce