Datum objave: 27. ožujka, 2024.
Doista sam spavao u autobusu! Probudio me je neki lokalni švercer u blizini
granice Gvatemale i Belizea. Zanimalo ga je trebam li promijeniti valutu u
beliški dolar. Svojim velikim očima sam mu poslao sneni odgovor te ga njima
prostrijelio tako da posljedice vjerojatno osjeća do danas.
Idealna terapija
Belize (nekad se zvao Britanski
Honduras) bio je već tu. Ulazak u državu prošao je glatko, viza nije potrebna za
državljane EU-a, ali je pri izlasku iz države svatko dužan platiti dvadeset
američkih dolara izlazne pristojbe. Prvo smo prošli kroz nezanimljivi Belmopan,
glavni grad, osamdesetak kilometara od Belize Cityja, negdašnjeg glavnog grada
na karipskoj obali. Sunce je baš pržilo, taksi me od luke (gdje je ujedno i
autobusna postaja) dovezao do skromnog hotela u blizini kojeg su beskućnici,
tamnoputi Kreolci, u limenom kazanu pekli pileće batake, a pojedinci s
uzdignutim klingonskim frizurama pili pivo iz limenki. Djelovali su prilično
veselo, zapravo svi ljudi koje sam sreo u Belizeu, bili su baš sretni i
zadovoljni životom. Trebalo mi je nekoliko sati da shvatim da su sigurno na
nekim drogama, jer život u straćarama s prilično visokim cijenama hrane i lažne
robe ne može izmamiti puno sreće na lice.
S
druge strane, ljudi u Srednjoj Americi inače su sretniji nego Europljani, koji
za malo nesreće posežu za antidepresivima, a oni preko bare pjevaju i plešu na
stolu jer svatko pronalazi svoju idealnu terapiju! Tuš! Koliko sam sretan bio
kada je potekla topla voda, a potom kao da me uhvatilo neko kravlje ludilo,
zgrabio sam ruksak i krenuo u obilazak zgodnog gradića koji svi putni vodiči
opisuju kao izuzetno skup, opasan, kojim hoda brdo hipija i uličnih bandi.
Britanci su ga osnovali 1638. kao Belize Town, a prije njih je to bio majanski
grad Holzuz. Na idealnoj je lokaciji na moru i na rijekama koje vode u
unutrašnjost i preko kojih se u morske luke dovozi drvo. Kako bi dobro
iskoristili šume (imaju Britanci nos za biznis), doveli su tisuće afričkih
robova. Grad je gotovo potpuno uništen uraganom Hattie 31. listopada 1961. Vlada
je u novi grad Belmopan preseljena 1970., a još je jedan uragan prije 14 godina
dotaknuo zemlju – Richard. Iako mi je na prvu djelovalo smiješno kada se kaže da
je Belize karipski raj, ima nekog smisla. Hotelsku sobu mi je redovito kadio
miris marihuane koji je putovao iz susjednih soba i balkona i nisam sasvim
siguran jesam li zbog toga spavao kao zaklan ili možda od očekivanog umora!
Jednom sam i policajce pitao za neku ulicu i djelovali su mi napušeno, pa mi je
doista bilo žao što se u Belizeu neću dulje zadržati, već samo jedno noćenje na
svojem križnom putu do meksičkog Cancuna, iz kojeg sam poletio prema dobroj,
staroj Europi! Što vidjeti u gradu Belizeu? Katedrala sv. Ivana najstarija je
anglikanska crkva Srednje Amerike, uz nju je groblje, škola, a imaju
dvjestotinjak vjernika. Nije daleko kolonijalna zgrada vlade, ali ni Gradski
muzej s filatelističkom zbirkom, starim fotografijama, prikazom zatvora kraljice
Elizabete te predmeta iz doba Maja.
Ljute papričice
Kad sam se umorio, sjeo sam uz
prvi restorančić uz more i večerao jastoge (25 USD), a nešto kasnije na ulici
kupio i kuhani kukuruz (0.50 USD) te zbirku lokalnih ljutih umaka za svoj
hrvatski frižider. Ovaj je kraj poznat po karipskim ljutim papričicama, a džambo
pakiranja teško prelaze šest američkih dolara što je u odnosu prema hrvatske
cijene – bagatela! Lokalci svoju državu doživljavaju kao izuzetno korumpiranu i
skupu te bez ikakve budućnosti i brige za svoje državljane. Stižu milijuni
dolara od turizma, ali gdje oni završavaju? Policija teško vlada situacijom,
svaki kvart ima svoju bandu i ovdje život ne vrijedi ni pišljiva boba. Hvale se
lokalci da bjelkinje vole doći u Belize i da tu pronalaze svojeg tamnoputog
princa na rogatom bijelom konju za nekoliko večeri strastvenog druženja. Doista,
sreo sam simpatičnu Njemicu koja je je teška srca sjedala u autobus za Meksiko,
a do autobusnog kolodvora je došla s momkom kovrčave kose. Uvjeren sam da
njemačka sirena nosi desertne uspomene, ali se u autobusu ubrzo spanđala s nekim
kovrčavim Meksikancem, pa su, čim smo prešli meksičku granicu – krenuli
kovrčavim putem! Kaže stara ruska poslovica: ljubav je slijepa – zaljubiš se i u
budalu! Belize, good bye!