Donna Vekić na najvećoj teniskoj pozornici u Francuskoj, u Roland Garrosu, igra najveći meč karijere. Meč za zlato na Olimpijskim igrama. Veliki je to dan za hrvatski sport, mnogo veći za Donnu i njezinu obitelj. Pričati o osječkoj tenisačici, a staviti njezinu obitelj po strani, jednostavno ne ide. Obitelj je oduvijek njezino najčvršće uporište, glavna zaštita, pokretač i vjetar u leđa.

Njezin i naš san

Majka Brankica i otac Igor u Pariz su stigli uoči polufinala, podrška joj je sad potrebnija nego ikada prije. Donna voli kad su u blizini, osjeća se sigurnije i bolje, a danas je potrebno da se osjeća najbolje moguće. Pred njom je meč s golemim ulogom. Igra za olimpijsko zlato. U velikom finalu čeka je Kineskinja Qinwen Zheng, trenutno sedmoplasirana tenisačica na WTA ljestvici. Donna i Zheng igrale su do sada samo dva puta, a njihov međusobni omjer je izjednačen. Zheng je slavila prošle godine na WTA Elite turniru u Zhuhaiju, a Donna je bila bolja 2021. u Italiji. Finale je na rasporedu u subotnje popodne kao drugi meč dana na terenu Philippe Chatrieru, nakon susreta za broncu u muškoj konkurenciji koji počinje u 12 sati. Dakle, na teren bi Hrvatica i Kineskinja trebale izići oko 14 sati.

Prije godinu ili dvije, pa i prije nekoliko mjeseci, ovaj scenarij se činio kao bajka, ali oni koji su dovoljno uporni i strpljivi, oni koji vjeruju, pa čak i kad je jako teško, mogu doživjeti bajku. Donna to najbolje zna. Ovoga proljeća prije Grand Slama u Roland Garrosu bila je totalno prazna, samo je željela spakirati stvari i vratiti se kući. Ostala je na turniru, ispala u 3. kolu, a samo nekoliko mjeseci poslije briljira i mete sve pred sobom na toj istoj zemlji Roland Garrosa. Protiv prognoza i očekivanja stigla je do finala olimpijskog turnira i borbe za zlato.

- Olimpijska medalja je Donnin, ali i naš san. San cijele obitelji - kaže Lidija Vekić, Donnina baka, umirovljena profesorica tjelesne kulture, koja mečeve unuke gleda u svom osječkom domu. Nije joj lako, onaj ponoćni triler u četvrtfinalu s Ukrajinkom Kostjuk jedva je preživjela.

- Nije to dobro za moje zdravlje, ali eto živa sam - dodaje baka Lidija, kojoj čestitke stižu sa svih strana. Telefon neprestano zvoni, ljudi je zaustavljaju na ulici, čestitaju i komentiraju. Donna je osječka teniska heroina i cijeli grad je uz nju. Bio je tijekom proteklih mečeva, bit će naravno i danas tijekom finala.

- Hvala svima za čestitke, ljudi su oduševljeni njezinom igrom i pobjedama. Što se mene tiče, imam svoj ritual. Prije svakog, baš svakog meča pošaljem joj poruku: Idemo, sretno! Dodam emoji palca gore, dlanova u molitvi i srca. Nakon meča, bez obzira na to je li poraz ili pobjeda, napišem: Idemo dalje. Sad nisam pisala "idemo dalje", jer od ovoga, od olimpijske medalje, nema dalje. Za nas, znam i za nju, olimpijska medalja je nešto najveće, to je vrh. Radujem se uspjehu svakog hrvatskog sportaša, a zamislite tek kako je kad igra netko vaš.

Donna ne krije da joj je Wimbledon najdraži turnir, ali isto tako da je olimpijska medalja nešto što je sanjala od djetinjstva.

- Wimbledon je stvarno nešto posebno. Vodili su me u All England Club, bila sam tamo deset dana, sve oko Wimbledona je fascinantno, ali olimpijska medalja je veća od svega. I zato ovo što radi u Parizu je ono što smo svi oduvijek željeli i sanjali, kako naša, tako i Brankičina obitelj - dodaje Lidija. I onda u glasu neka sjeta:

- Žao mi je što nema mog Brane (Branko Vekić) da ovo doživi. Kad je krenula, djed joj je bio velika potpora, uživao je u njezinim teniskim počecima i uspjesima.

Prava Donna

Put od osječke Olimpije, gdje je napravila prve teniske korake, do olimpijske medalje bio je uspješan, ali i pun prepreka. Što je bilo na tom putu otkako je sa šest godina počela svoju tenisku avanturu pa do danas znaju samo Donna i njezina obitelj. Da nije bilo obitelji Vekić, prije svega roditelja (i brata Brune), Donna ove subote ne bi igrala za zlato. Teniski sustav u Hrvatskoj je takav, možeš biti super talent, ali ako nemaš nekog, a to su uglavnom roditelji, koji će te financijski podupirati, nema te nigdje. Obitelj Vekić je ta koja je podignula kredit, zadužila se i poslala devetogodišnju Donnu u kamp proslavljenog američkog teniskog trenera, danas pokojnog Nicka Bollettierija. Već tada su oni koji nešto znaju komentirali: Ova mala bi mogla napraviti velike stvari. Čak i kad su to govorili poznati stručnjaci, u Osijeku i Hrvatskoj je bilo onih koji nisu vjerovali. Ni pomogli. Vekići, srećom, nisu odustajali i Donna je nastavila svoj put. U rujnu 2012. godine u svom prvom nastupu u karijeri u glavnom ždrijebu nekog WTA turnira, u uzbekistanskom Taškentu, kao 16-godišnjakinja je otišla do finala. Nije uzela titulu (poraz od Begu), ali postala je svjetska senzacija, tenisom u to doba nisu vladale tinejdžerice, a pojavila se neka mala iz Osijeka. Do svoje prve WTA titule došla je na Uskrs 2014. u Kuala Lumpuru pobijedivši u finalu tada 10. tenisačicu svijeta Dominiku Cibulkovu.

- Cilj je biti broj jedan na svijetu i osvojiti Wimbledon, moj najdraži turnir - znala je tada govoriti Donna.

No ne ide to baš tako lako. Teniska staza je duga, puna prepreka i nepoznanica. Puno je onih koji se poskliznu i nemaju snage dignuti. Puno više nego onih koji su uspjeli. I kod Donne je bilo lutanja, nemogućih poraza, razočaranja, "pucanja", ljutnje, pa ozljeda, razmišljanja o prestanku igranja. Bilo je svega i svačega, često je "plesala" po rubu svojih i naših živaca. I onda je došla 2024. Godina koju će pamtiti. Osječanka je odigrala odličan turnir u njemačkom Bad Homburgu i najavila da bi ovo moglo biti njezino ljeto. Sjajno je kormilarila u All England Clubu, u polufinalnoj epskoj drami Wimbledona izgubila je od Jasmine Paolini. Finale Wimbledona bilo je nadohvat ruke, ali nije ušla u njega. Taj poraz ju je slomio, ali ne i "ubio". Nakon Londona nekoliko dana odmora, a onda odlazak na zemlju Pariza i ponovno Donna kakvu smo uvijek željeli i želimo gledati - samopouzdana, čvrsta, neumorna, s odličnom igrom i rješenjima na terenu. I još važnije, s jakom glavom. Donna sad pokazuje ono što je pokazala i sa 16-17 godina, ima karakter pobjednice i ratnice.

- Ovo je izvorna Donna, ona koju znam odmalena - kaže Davor Grgić, osječki trener, čiji su se putevi često ukrštali s Vekićima. Bio je Donnin trener u počecima karijere, pa i poslije, uvijek spreman uskočiti za neki sparig i rad kad je u rodnom gradu.

- Nakon Wimbledona joj je naraslo samopouzdanje, potpuno se oslobodila, na terenu dobila krila, mentalno je jaka, i to je jako važno. Kad sto posto vjeruje u ono što radi, onda to ovako izgleda. Nisam iznenađen njezinom igrom, znao sam da to ima u sebi - govori Davor.

Željeli smo i prije gledati ovakvu Donnu.

- Nekome se taj klik dogodi prije, nekom poslije. Njoj se dogodio sada, a ima ona još dosta toga reći u tenisu, pa ima samo 28. Možda se nekome čini i više, ali to je zato što je rano stupila na veliku tenisku scenu. Donna kontinuirano ulaže u sebe, ima tu dobru i čvrstu obiteljsku priču koja je jako važna, Brankica i Igor znaju dobro voditi i koordinirati, a ovo što se sad događa samo je naplata onoga što su radili i ulagali godinama prije. Uvijek sam vjerovao u nju, znao sam za što je sve sposobna, sjećam se jednom davno, izlazili smo s teniskih terena u Perivoju kralja Tomislava i susreli Dubravka Ižakovića. Donna je tad bila dijete, ali tenis je specifičan, težak i surov sport, već od djetinjstva stvari moraju biti postavljene kao da si profesionalac. Iža me je nešto pitao nešto oko toga, znam da sam mu rekao: Pogledaj je, ona će biti jednog dana svjetski broj jedan.

Nije stigla do vrha WTA poretka, ali može postati prva rođena Osječanka na olimpijskom vrhu. I prva Osječanka koja se u rodni grad vratila sa zlatom oko vrata. Da ne bude zabune, Jasna Šekarić je 1988. iz Seula u Osijek donijela zlatnu medalju, ali Jasna nije rođena u Osijeku, već u Beogradu, gdje i danas živi.

- Važno je da danas ostane mirna, samopouzdana kao do sada i može dobiti Kineskinju, može do kraja. Do zlata. Ma što god osvojila, za mene je ionako već zlatna - dodao je Grgić.