Dugogodišnji član Europske komisije, austrijski političar Johannes Hahn, bio je ovaj tjedan glavni govornik na gala večeri "Svijet u 2025.", hrvatskoj promociji globalnog godišnjeg magazina "The World Ahead", kojeg izdaje britanski tjednik The Economist. U razgovoru za naš list Hahn govori o situaciji u Europskoj uniji i svijetu te analizira koliko je sljedeća, 2025., godina predvidljiva.

- Skoro svaka sljedeća godina je nepredvidljiva. Ne može se predvidjeti što će se tijekom nje dogoditi. U 2025. bit ćemo suočeni s puno izazova. Neki će se nastaviti iz ove godine. Stoga se ipak ne bih usudio reći da je baš najizazovnija, ali izazova će sigurno biti. Tijekom 2024. bili smo svjedoci najvećeg broja sukoba u svijetu. Čak 59 zemalja u njih je bilo umiješano, što je najveći broj još od 1946. To je pokazatelj koliko je situacija u svijetu složena i teška.

Moćno zajedničko tržište

Koji su najveći izazovi s kojima bi se Europska unija mogla susresti tijekom sljedeće godine?

- Prema mom mišljenju u 2025., što se tiče politike, imat ćemo neku vrstu kontinuiteta. Ako se gleda unaprijed, bit će to fokusiranje na naše napore za ostvarivanje više suvereniteta EU-a i manju ovisnost o vanjskim faktorima. To znači da trebamo postati konkurentniji. Ono što smo vidjeli u prošlosti, bilo je da smo bili ovisni o izvjesnim dobavljačima kada je bio u pitanju energetski sektor. Europa je jako dugo živjela, i to jako ugodno, u tri, ja bih ih nazvao, zone komfora. Jedna je bila jeftina energija s istoka, uglavnom iz Rusije. Druga je bila sigurnost koju su osiguravale Sjedinjene Američke Države. I treća je bila jeftina tehnologija s Dalekog istoka. Sve to više nije zajamčeno. Stoga moramo za sve to naći odgovarajuće odgovore. To ponajprije znači diverzifikaciju rizika u smislu dobavljača. Kada je riječ o tržištu, Europa je daleko najizloženiji kontinent što se tiče trgovine. Stoga moramo dobro razmisliti kako ćemo štititi naše interese. To su naši najveći izazovi i zbog toga je jako važno da imamo puno trgovinskih sporazuma. U tijeku je priprema sporazuma Mercosur s južnoameričkim zemljama. Europa se, kao i nekoliko drugih država ili blokova, jako puno oslanja na svjetski poredak koji bi bio temeljen na pravilima. Ali taj globalni poredak temeljen na pravilima je pod pritiskom. Zbog toga moramo imati interes da štitimo taj poredak. To se može napraviti ako imamo puno bilateralnih sporazuma, multilateralnih sporazuma. Ali također ako promoviramo sporazume između trećih strana da bi se uspostavila mreža ugovornih sporazuma gdje svaki sudionik ima interes da su te ti sporazumi poštuju. I za slučaj nesporazuma da se oni rješavaju na način da se odluka o tome također poštuje i provodi.

Dvije najveće i gospodarski najjače zemlje članice EU-a, Njemačka i Francuska, u velikim su političkim, ali i gospodarskim problemima. Obje su praktički s vladama u ostavci, Francuska ima veliki problem s proračunom, a Njemačka zbog toga jer je ostala bez jeftinih energenata iz Rusije.

- Tu je važno da postignemo puni učinak jedinstvenog europskog tržišta. Europsko zajedničko tržište još uvijek je najmoćnije tržište u svijetu. U njemu postoji puno igrača, odnosno njih 27. Očekujem, međutim, da Njemačka, bar kada se radi o gospodarskim pitanjima, i dalje ostane lokomotiva Europe. Pitanju gospodarskog rasta trebale bi svakako pridonijeti i druge zemlje članice EU-a. I tu vidim jednu posebnu priliku, ako mogu tako reći, za zemlje istočne i jugoistočne Europe. Tu je također prilika i za Hrvatsku. Pogledajte vaše ekonomske brojke i usporedite ih s onima Francuske i Njemačke.

One doista jesu formalno bolje što se tiče stopa rasta BDP-a, ali mi krećemo od puno niže baze.

- Da, naravno, vi ih još uvijek pristižete. Ali s druge strane u zapadnoeuropskim društvima postoji i izvjesna vrsta samozadovoljstva. Ako pogledate Francusku, tamo je bilo kakva reforma gotovo nemoguća jer odmah joj se suprotstavljaju moćne političke i druge opcije. I tu postoji jedan osjećaj da se nitko ne može odreći ničega. Sada je red došao na druge zemlje da možda preuzmu vodstvo. Zemlje kao što su Španjolska, Italija, Poljska, da spomenem samo one veće. Ali tu je velika prilika i za male zemlje i one srednje veličine kao što je to Hrvatska.

Kada govorimo o reformama, koliko je EU spreman preuzeti ono što predlažu Mario Draghi i Enrico Letta?

- Moramo kombinirati ono što predlažu ova dva važna izvješća. Lettino se odnosi na jedinstveno tržište, a Draghijevo se odnosi na konkurentnost. Što se tiče jedinstvenog tržišta, tu ćemo morati dosta napraviti. Postoji puno studija, ali je svima zajedničko da zajedničko tržište ima puno potencijala. Ako bi se provele sve potrebne reforme, uštede za gospodarstvo bile bi između 200 i 350 milijardi eura godišnje.

Ima li unutar EU-a dovoljno energije i odlučnosti za provođenje tako radikalnih reformi?

- Nadam se da ima. Ovo će svakako biti jedan od prioriteta nove Europske komisije u sljedećim godinama. Trebaju se osigurati uvjeti za privlačenje investitora s područja EU-a, ali i onih izvan nje. Ovdje se u velikoj mjeri radi o smanjivanju takozvane crvene vrpce, odnosno raznih administrativno-birokratskih prepreka. Treba gurnuti gospodarstvo prema naprijed i uvesti puno više IT tehnologija i digitalne administracije. To je ono na čemu sam i ja radio posljednjih pet godina kao član Europske komisije. Ako pogledate, na primjer, Grčku, koja je uvela digitalnu administraciju, vidite da su se nakon toga porezni prihodi znatno povećali.

Jedna od reformi koja se predlaže je ukidanje ili smanjenje broja odluka koje se moraju donositi jednoglasno. Jesu li tu moguće neke reforme?

- Svi govore o tome. Svi govore da je to nužno. Ali kada to treba biti napravljeno, uvijek se jave neki argumenti protiv toga. Ali smatram da se prije ili poslije to mora napraviti jer je naprosto neizbježno. Posebno kada su u pitanju neke odluke koje se moraju donositi praktički svakodnevno. Na primjer, ako se danas govori o pregovorima s nekim zemljama vezano uz proširenje, svaki korak naprijed zahtijeva jednoglasnu odluku svih država članica. Prema mom mišljenju to je potpuno nepotrebno. Ono što očekujem je da se uvede rješenje po kojem bi se jednoglasno odluke donosile samo na početku i na kraju pristupnih pregovora neke zemlje. To su odlučujuće odluke, da se netko pridruži ili ne pridruži europskoj obitelji. I to je situacija u kojoj je opravdano da se baš sve članice europske obitelji moraju složiti oko toga. Kada sam bio član Europske komisije zadužen za pregovore s nekim zemljama o članstvu, izračunao sam da mi trebamo donijeti oko 200 odluka od početka do kraja pregovora. I danas pravila govore da baš sve one moraju biti donesen jednoglasno, odnosno da za njih moraju glasovati baš sve zemlje članice. To je apsolutno nepotrebno. Ima puno drugih slučajeva za koje bi vjerujem sasvim dovoljna bila kvalificirana većina. Time bi se također omogućio napredak u procesu proširenja.

Individualna postignuća

Kakva je situacija s proširenjem?

- Puno se radi na procesu proširenja. Neke zemlje doista pokušavaju napraviti napredak u svom procesu pristupanja EU-u. Moram reći da sam malo zabrinut jesu li zemlje članice do kraja spremne za prijam novih članica. To je nešto o čemu trebamo otvoreno razgovarati. Imam ozbiljne dvojbe jesu li spremne za prijam novih članica. Postoje i drugi problemi koje smo prije spomenuli. Posebno oni vezani uz to kako se odluke oblikuju i kako se donose. Postoje još neke druge stvari koje bi se trebale popraviti. Moram reći da mi se najmanjom brigom čini ona vezana uz proračunsku stranu svega ovog. Ima puno važnijih tema na strani regulative EU-a, a tu je još i pitanje spremnosti država članica da prihvate prijam novih članica. To je nešto što ja mogu samostalno iznova ponavljati. Stvar je u tome hoće li EU izvoziti stabilnost ili nestabilnost. Pretpostavljam da je to nešto što se jako dobro razumije u ovoj regiji. Jer, na kraju krajeva, europsko članstvo trebalo bi biti i jest neka vrsta zaštitnog kišobrana od mogućeg izbijanja nasilja i nasilnih sukoba.

U ovom trenutku u EU-u postoje dvije škole mišljenja. Jedna smatra da zemlje zapadnog Balkana treba primiti u članstvo tek kada i posljednja od njih ispuni uvjete. Druga smatra da bi svaka od tih zemalja trebala biti vrednovana i ući u EU isključivo na osnovi svojih zasluga ne čekajući druge. Koje je vaše mišljenje o tome?

- Uvijek sam podržavao pristupanje na osnovi individualnih postignuća pojedine države. Sve suprotno bilo bi apsolutno nepravedno i građani te zemlje to ne bi mogli razumjeti - da ako je ona najviše napredovala i spremna je za članstvo u EU-u, ali onda mora čekati na ulazak sve dok i posljednja država na zapadnom Balkanu bude spremna za pridruživanje. Postoje i brojni bilateralni problemi između pojedinih države, na primjer između Srbije i Kosova. I zbog toga napredak neke zemlje mora se ocjenjivati isključivo na osnovu njezinih vlastitih postignuća. Ali, još jednom, danas je moja najveća zabrinutost u voljnosti i spremnosti postojećih zemalja članica da prihvate nove članice.

Kako ocjenjujete napredak država zapadnog Balkana u pristupanju EU-u?

- Trenutno one, naravno, još uvijek nisu spremne. Ali one su već danas okružene zemljama članicama. One se u skladu s najvažnijim dokumentima EU-a imaju pravo pridružiti. Mi kao EU trebamo, posebno susjedne zemlje kao što je Hrvatska, i imamo interes u tome da se one pridruže. Mogu vam reći jednu malu anegdotu iz 2011. godine. Bilo je to otvaranje Mosta mira u Sjevernoj Irskoj, između katolika i protestanata. To je most za pješake i bicikliste, i to je bio jako lijep događaj. U to je vrijeme započeo proces pomirenja koji je, usput rečeno, jedan od razloga zašto smo sačuvali otvorenu granicu između Sjeverne Irske i Republike Irske. S tim iskustvom ja sam 2013. organizirao konferenciju u Bruxellessu, na koju sam pozvao ljude iz Sjeverne Irske da nam govore o svojim iskustvima kada je u pitanju pomirenje, a 80 posto sudionika te konferencije bili su ljudi sa zapadnog Balkana. Jer i jedni i drugi razumiju da biti dio velike obitelji jako ublažava napetosti koje postoje između pojedinih zemalja, a 80 onih koji su željeli čuti ta iskustva bili su iz zemalja zapadnog Balkana.

Hoće li 2025. završiti rat u Ukrajini?

- To je kao da gledate u kristalnu kuglu. Postoji, naravno, nada. Ako slušate recentne komentare nekih čelnika država, jasno je da postoji interes za završetak rata. Bar na ukrajinskoj strani. Vidim da oni žele pronaći način. Ali, naravno, do završetka rata može doći samo u situaciji u kojoj bi Ukrajina bila za stolom na kojem se vode pregovori. To ne može biti nešto oko čega će se dogovarati samo Sjedinjene Države i Rusija.