Dobitnik brojnih nagrada, između ostalih i Grammyja, kralj bluesa, pjevač i gitarist B. B. King, koji bi, da je živ, ove godine slavio 100. rođendan odrastao je na plantažama pamuka u delti Mississippija, obavljajući poljske radove i vozeći traktor za skromnu naknadu. Iako je postigao planetarni uspjeh i postao zvijezdom bluesa nikad nije zaboravio bijedu, siromaštvo i ljude koji i danas žive u sličnim uvjetima. Iako je poslije svirao suvremeniju inačicu bluesa, povremeno se vraćao korijenima. Tako je nerijetko svirao dobrotvorne koncerte, a neki od njegovih najznačajnijih albuma snimljeni su uživo na koncertima u američkim zatvorima.

Autostopom u Memphis

Oni koji su ga poznavali ili se tek povremeno sretali s njim govorili su o stalnoj težnji divovske zvijezde da se obrazuje, što je obilježje njegove skromnosti i humanosti. Osim toga, rado se sretao sa svojim obožavateljima, svima je posvećivao svoje vrijeme i družio se s njima. Uvjerio sam se u to puno puta nakon koncerata, u garderobama, kad bi, iako umoran od nastupa, sa smiješkom na licu srdačno razgovarao šireći dobre vibracije. U tim trenucima doimao se poput bezbrižnog, bezazlenog dječarca. Njega slava nikad nije promijenila. Uvijek je bio velika dobričina.

ILUSTRACIJA

B. B. King, rođen 16. rujna 1925., blizu Itta Bene, u američkoj državi Mississippi, jedan je od najpoznatijih blues glazbenika. Na početku je na njegovo pjevanje utjecao gospel koji je slušao i pjevao u crkvi. Vlastitu glazbu počeo je stvarati pjevajući i svirajući gitaru s jednom žicom s prepoznatljivim vibratom. U dobi od deset godina počeo je svirati na ulicama, u pravilu za sitniš. Poslije se kao pjevač i gitarist pridružio sastavu Famous St. John's Gospel Singers.

Na formiranje njegovoga gitarističkog stila utjecali su izvođači delta bluesa, T-Bone Walker, Bukka White, Blind Lemon Jefferson i Lonnie Johnson, ali i jazz gitaristi poput Djanga Reinhardta i Charlieja Christiana. Razvijajući svoje izvedbe, već je u ranom razdoblju karijere uspostavio osoban, emotivan, jedinstven i prepoznatljiv stil sviranja gitare, koristeći vlastitu tehniku ​​sviranja žica vibratom lijeve ruke. Nakon što je sredinom 1940-ih autostopom stigao u Memphis, Tennessee, tamo je počeo raditi kao DJ. Kao voditelj na radiopostaji WDIA dobio je ime "B.B.", što dolazi od "Blues Boy", King. Tijekom karijere svirao je blues, ali nerijetko prožet drugim stilovima kao što su country, pop, R&B i jazz.

Velika prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1951. kad je potpisao ugovor s Modern Recordsom i ostvario svoje prve snimke, između ostalih pjesmu "Three O'Clock Blues" koja je odmah postala hit. Ta je izvedba bila 5 tjedana na prvom mjestu R&B ljestvica. Otada je njegova karijera krenula uzlaznom putanjom, uslijedili su koncerti i turneje po bivšem Sovjetskom Savezu, Južnoj Americi, Africi, Australiji i Japanu, kao i brojnim europskim gradovima. Tada je počeo učestalo snimati albume, što je potrajalo gotovo do njegove smrti. Preminuo je 14. svibnja 2015. u Las Vegasu u Nevadi, u dobi od 89 godina. Zapravo, njegov život kao da se sastojao od jedne velike turneje. Često je nastupao više od 300 puta godišnje. Osim u klubovima, svirao je u koncertnim dvoranama, amfiteatrima, hotelima i odmaralištima.

Kralj bluesa je utjecao na mnoge glazbenike. Tijekom 1960-ih njegova je popularnost porasla jer su ga mnogi rock glazbenici poput Erica Claptona, Stevieja Raya Vaughana, Jimija Hendrixa, Carlosa Santane i Buddyja Guya počeli navoditi kao glazbeni utjecaj. Utjecao je i na džeziste s kojima je povremeno surađivao. Oduvijek je želio svirati uz jazz big band, a jedan od najboljih koncerata s takvom formacijom održao je 1990. u teatru Appolo u Harlemu. Nastupio je uz Philip Morris Super Band pod ravnanjem Genea Harrisa.

ILUSTRACIJA

B. B. King je napisao nebrojene pjesme, između ostalih "Lucille", "Ghetto Woman", "Why I Sing the Blues", "Chains and Things", "Playing the Cost to Be the Boss", "Sweet Little Angel", "Broken Heart", "Darlin' You Know I Love You", "Woke Up This Mornin", "Three O'Clock Blues", "Please Love Me", "All Over Again", "Young Dreamers", "My Baby's Comin' Home", "You Ask Me", "I'm Gonna Sit In 'Till You Give In" i "Rock Me Baby". No još je poznatiji po izvedbama nekih skladbi drugih autora, koje je učinio bezvremenima. Najpoznatiji hitovi su mu: "Sweet Sixteen", "The Thrill is Gone", "Every Day I Have the Blues", "Ain't Nobody's Bizness", "When Love Comes to Town" i drugi koje je učinio svojima, za koje mnogi misle da ih je upravo on napisao. Svojim prepoznatljivim hitom "The Thrill is Gone", iz 1966., B. B. King je prvi put postigao uspjeh na popularnim ljestvicama. Počeo je svirati za bijelu publiku u kazalištima poput Fillmore Easta. Godine 1969. prvi put se pojavio na televizijskoj mreži u emisiji "Tonight Show", a 1971. nastupio je uživo u Ed Sullivan Showu. Sve to utjecalo je na povećanje njegove popularnosti.

Tijekom karijere snimio je više od pedeset albuma od kojih su neki uvršteni u remek-djela blues glazbe. Posebice je uzbudljiva glazba što ju je objavio na koncertnim albumima, primjerice "Live at the Regal", "Live in Cook County Jail", "Live at San Quentin" i "Live at Appolo". Godine 1964. u Chicagu je snimio kultni album "Live at the Regal", jedan od najboljih blues albuma ikad snimljenih. Njegova snimka pjesme "The Thrill Is Gone" iz 1969. donijela mu je prvu od 15 nagrada Grammy.

Mnogi su željeli svirati s njim, a on je često udovoljavao željama drugih glazbenika. Najpoznatije su suradnje što ih je ostvario s Johnom Leejom Hookerom, Ettom Jones, Vanom Morrisonom, Bonnie Raitt, Ericom Claptonom, Steviejem Wonderom, Tonyjem Bennettom, Jimmyjem Smithom, Branfordom Marsalisom, Eltonom Johnom, Dr. Johnom, sastavima Rolling Stones i U2 te drugima.

Lucille zauvijek

Poznato je da B. B. King svoje gitare naziva imenom i to samo jednim - Lucille. Jednom, dok je svirao u plesnoj dvorani u Arkansasu, bilo je tako hladno da su se glazbenici grijali nad kantom zapaljenog kerozina postavljenom usred plesnog podija, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa. Dvojica su se potukla i prevrnula kantu te je nastao požar. Dvorana je bila evakuirana i svi su panično bježali, no B. B. King se odjednom sjetio da je zaboravio svoju gitaru, akustičnu, Gibson. Vratio se po nju iako je zgrada gorjela i već se počela rušiti te je gotovo izgubio život. Kasnije je saznao da se djevojka zbog koje je izbila tuča zvala Lucille. Iako je nije poznavao, toj je gitari, i svakoj gitari koju je kasnije posjedovao, dao ime Lucille, kao podsjetnik da više nikada ne učini nešto tako glupo kao što je utrčati u goruću zgradu ili se svađati oko žene.

ILUSTRACIJA

B. B. King je bio dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja. Bio je član prvog naraštaja primljenih u Dvoranu slavnih Blues Foundationa 1984., a 1987. u Dvoranu slavnih rock and rolla. Godine 1987. osvojio je nagradu Grammy za životno djelo. Također, 1990. je primio Nacionalnu medalju umjetnosti. Godine 1995. primio je prestižnu nagradu Kennedy Center Honors od predsjednika Clintona. Također, dobio je počasne diplome od vodećih akademskih institucija, uključujući Sveučilište Yale, Rhodes College u Memphisu, Berklee College of Music, Togaloo College i Mississippi Valley State. Godine 1991. dodijeljena mu je Nacionalna nagrada za istaknutost Sveučilišta Mississippi. Godine 2008. u Indianoli, Mississippi, otvoreni su Muzej B. B. Kinga i Interpretacijski centar Delta, s izložbama posvećenim njegovoj glazbi, njegovim utjecajima i povijesti regije Delta Mississippija. Njegova autobiografija “Blues All Around Me”, koju je napisao s Davidom Ritzom, objavljena je 1996. Početkom 1990-ih B. B. King je otvorio B. B. King Blues klubove na Beale Streetu u Memphisu, na Universal City Walku u Los Angelesu i na Times Squareu u New Yorku. Još dva kluba otvorena su 2002. u Foxwoods Casinu u Connecticutu. Godine 2003. otvorio je B. B. King Blues Club u Nashvilleu, Tennessee.