U knjizi "Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada" (Školska knjiga, 2024.) Julienne Bušić ispisuje ne samo osobnu ispovijest nego i moralno-političku kroniku jednog nesretnog vremena, u kojemu idealizam i žrtva, vjera i sumnja stoje u neprestanoj napetosti.

Njezin "krik" nije nostalgija za prošlim, manje-više, neuspješnim borbama, kao što su bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera, tragična otmica američkog zrakoplova, dugotrajne zatvorske kazne, pisanja pisama raznim partijskim komitetima…, nego lucidno i bolno propitivanje onoga što je ostalo nakon svega toga - šutnja, ravnodušnost i zaborav. Kao da ništa nismo naučili iz onoga slavnog bečkog predavanja Edmunda Husserla, davne 1935. godine, kada je ondašnju, jednako uspavanu, europsku javnost upozorio da kultura zaborava ne smije pobijediti kulturu pamćenja, sjećanja!

Dok se Zapad, kojemu je autorica već samom činjenicom da je tamo rođena, da je išla u solidne američke škole, da se unutar te kulture i svih tih političkih i vjerskih tradicija formirala kao osoba, pokazao nesposobnim čuti glas "malih i nedovoljno vidljivih", nepravedno stigmatiziranih naroda i njihovih disidenata, hrvatsko društvo otkriva vlastitu disonancu: ono se rado poziva na neke od svojih boraca za slobodu (kako onih koji su pripadali partizanskom pokretu, tako i onih iz Domovinskog rata), ali ih istodobno marginalizira kad postanu moralno neugodni, kada počinju postavljati "teška" pitanja, kada inzistiraju na suvislim objašnjenjima nekih upitnih društvenih pojava (nepotizam, klijentelizam, korupcija, "dogovorena" ekonomija…). Paradigmatičan primjer te sustavne marginalizacije upravo je nesretna sudbina supruga autorice, Zvonka Bušića, koji se poslije dugogodišnje zatvorske kazne nije uspio suočiti sa svim "čarima" hrvatske slobode.

Još je zanimljivija surova šutnja hrvatske ljevice i inače za nijansu preglasne feminističke scene pred pojavom Julianne Bušić. U njezinu liku hrvatske feministice (Jelena Veljača, Rada Borić, Slavenka Drakulić…) ne prepoznaju "ženu" ni "slabi subjekt", jer njezina biografija ruši njihove očekivane obrasce "autentične" emancipacije. Za razliku od autorica poput Ece Temelkuran, koje otvoreno tematiziraju ulogu žene u autoritarnim društvima, Julianne Bušić ostaje gotovo nevidljiva i nečitljiva - kao da njezina složena sudbina ne stane ni u jedan njima prihvatljiv ideološki okvir. Naime, i njezini inače sjajni romani "Ljubavnici i luđaci", "Živa glava" doživjeli su sličnu sudbinu. Za veliku većinu hrvatske javnosti ona je bila samo žena terorista. I ništa više! I čemu onda teme poput istinitih priča o ženama koje su u Vukovaru tijekom Domovinskog rata bile prisiljene biti seksualne robinje srpskim vojnicima. No, za razliku od ovih knjiga, romani jedne Slavenke Drakulić, na slične bolne teme, masovna silovanja tijekom ratova na ovim prostorima, činjena uglavnom od srpskih vojnika, imali su posvema drukčiju recepciju, pa tako jedna Laura Silber, inače koautorica knjige "Yugoslavia: Death of a Nation", za knjigu S. Drakulić "Oni ne bi ni mrava zgazili" kaže da je riječ o "dirljivom i kristalno jasnom prikazu događaja u kojem autorica oživljava muškarce koji su uništili Jugoslaviju - osrednje ljude koji su počinili izvanredne zločine". I dok je Slavenka Drakulić i književnica i novinarka "čiji glas pripada svijetu", bar tako misli Gloria Steinbem, američka novinarka, feministica i aktivistica, glas Julianne Bušić nitko ne želi čuti. Šteta što Steinbemova, gorljiva braniteljica "lika i djela S.D.", nije imala prilike pročitati tekst filozofa Nevena Sesardića o "političkoj konzistentnosti i korektnosti" vodeće hrvatske feministice, S.D., pa bi onda, možda, njezine ocjene o "vrijednostima" toga "svjetskog glasa" bile ipak nešto manje euforične: doduše, nemam iluzije da bi i taj tekst bitno promijenio percepciju unutar te ideološke zajednice, koja funkcionira sukladno onoj Hegelovoj tezi o nevažnosti činjenica.

Ta šutnja, kako zapadna tako i domaća, razotkriva moralnu nelagodu našeg vremena: ono ne zna što bi s onima koji ne pripadaju nijednom plemenu. Bušić svojom knjigom upravo to i pokazuje - da disidentstvo nije prošlost, nego trajna etička gesta otpora zaboravu i konformizmu, koju naša "lijeva" političko-kulturna scena sustavno promiče. Miljenko Jergović u njezinoj "zloj sudbini" ne vidi nikakvu egzistencijalnu složenost, koju tako (o)lako prepoznaje u biografijama jednog četničkog generala, Draže Mihailovića, ili u nesretnoj "postbrijunskoj" sudbini prvog krvnika socijalističke Jugoslavije, Aleksandra Rankovića, koji je umro u svojoj dubrovačkoj vili ljeta 1983. godine!

U glasu Julienne Bušić nema patetike, nego dostojanstvo svjedokinje koja se ne boji vlastite sjene. "Krik hrvatskih disidenata" tako postaje ne samo knjiga o prošlim idealima nego i rijedak, autentičan poziv na odgovornost u vremenu u kojem je i sama istina postala nepoželjna. U svijetu koji se boji složenih priča i moralnih nijansi, Julienne Bušić ostaje glas disidentice koja svjedoči i kad svi drugi šute. Njezin "Krik hrvatskih disidenata" razotkriva ne samo disonancu Zapada prema hrvatskom iskustvu nego i nelagodu domaće ljevice i feminističkog kruga pred figurom žene koja je izabrala slobodu, a ne pripadnost.

U vremenu kada su hrabrost i sumnja zamijenjene lojalnošću i tišinom, Julienne Bušić podsjeća da disidentstvo nije povijesna epizoda, nego trajno stanje duha. Njezin "Krik hrvatskih disidenata" ne odjekuje samo protiv zaborava Zapada, nego i protiv domaće šutnje - one ljevice i feminističkih krugova koji u njezinoj sudbini ne prepoznaju ni ženu, ni subjekt, ni ogledalo vlastitih kompromisa.