U apostolskoj Crkvi bilo je pobožnih Židova koji su se pokrstili. Oni su prihvaćali židovsku Bibliju – Stari zavjet i vjerovali da su se u Isusu ostvarila sva proroštva. I onda su se počeli krštavati i pogani, to jest Grci i Rimljani, koji o židovskim uredbama nisu znali ništa. I sada se pojavio ozbiljan problem. Kršćani iz židovstva smatrali su da svi kršćani trebaju obdržavati sve židovske uredbe: obrezanje, kao i propise o čistim i nečistim jelima. Pavao je smatrao da je to pretjerano. Kršćani trebaju vršiti Božje zapovijedi, ali ne i poštovati židovske običaje, jer, konačno, Isus je sklopio Novi savez. Tako čitamo u Djelima apostolskim: “Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja.”

Dakle, prepirka i raspra bila je “nemalena”. Međutim, nije zbog toga nastao razdor, niti su se razišli optužujući jedni druge. Poslali su poslanstvo u Jeruzalem da s apostolima riješe to pitanje. Na Jeruzalemskom saboru je onda riješeno da kršćane iz poganstva ne treba opterećivati židovskim uredbama, nego da oni samo, “radi mira u kući”, izbjegavaju ono što je Židovima bilo osobito odvratno: blagovati krv i blagovati ono meso preostalo od poganskih žrtava.

Tako bi trebalo biti i danas, i u Crkvi i u društvu. Naravno da imamo različite stavove o mnogočemu. Pri tome je važno razlikovati bitno od nebitnoga. Počnimo od Crkve. Zar bi stvarno bilo životno važno pitanje primaju li vjernici pričest na ruku ili na jezik? Zar da zbog toga lomimo koplja u nesnošljivosti i isključivosti? Ima puno više onoga što je stvarno bitno i tu bismo trebali biti jedinstveni, kao kad su, na primjer, u pitanju Božje zapovijedi. Drugo, važno je da jedni druge prihvaćamo s našim (nebitnim) različitostima. Jednako je tako i u društvu. Ne bismo trebali proglašavati nekoga neprijateljem hrvatskog naroda ako ima drukčija stajališta o tome kako bi se trebalo urediti naše društvo. Prepirka i raspra smije biti “nemalena”, ali iznad svega treba biti ljubav, uvažavanje, razumijevanje. Mudro veli stara izreka: U nebitnim stvarima – sloboda; u bitnim stvarima – jedinstvo; a iznad svega – ljubav. Dobro je o tome razmisliti. I u Crkvi i u društvu.