Zašto je danas više nego ikada prije bitno istaknuti se među masom jednakih? S druge strane, možda bi bolje bilo uopće se ne isticati, uklopiti se kako ne bi bio uočljiv i vidljiv drugima, jer bi mogao postati predmetom nekih loših situacija ili događaja?

Nije to moja dvojba, nego vrlo oštroumna adolescenata, koji je u jednom našem terapijskom susretu bio prilično revoltiran činjenicom da, "ako je iole drukčiji, odmah svi pretpostave da je psihički bolestan". Njegova se različitost očituje u tome što ima vrlo napredan i kritički um, sklon je o svemu neumorno argumentirati, iznimno je načitan, ima vrlo široku opću kulturu, voli malo čak i provocirati, nastojeći pomalo i naživcirati sugovornika. Usto, ima svoj stil odijevanja, malo onako "nabrijan", ali iznimno je inteligentan, tako da bez pola muke niže odlične ocjene. Međutim, bez obzira na to što su mu ocjene odlične, njegov gard i potreba da povremeno docira i provocira, ili propituje informacije koje mu se nude kroz obrazovni sustav, često biva opomenut, ili na neki način upozoren da prelazi "granicu u ponašajnom smislu".

Ustupljeno

Moram priznati da je i meni s njim bilo vrlo zahtjevno ući u neke rasprave, znajući da je itekako potkovan nizom činjenica, informacija, ali ne posjeduje dovoljno životnog iskustva kako bi mogao procijeniti je li to što je pročitao baš uvijek u životu i primjenjivo. Što je bit? Ono što je sâm načeo u našem terapijskom procesu spoznaja je da mu se već dugo sugerira da se "ukalupi" u ono što društvo od njega očekuje. Klincima se sve češće oduzima pravo na kritičko razmišljanje, propitivanje nekih stavova ili spoznaja koje im odrasli nameću, pri čemu se očekuje da sve što im odrasli serviraju upijaju kao lakmus-papir. Mnogi se odrasli podcjenjivački odnose prema djeci, ne razmišljajući da je upravo taj njihov proaktivni mozak, to njihovo mladenačko propitivanje nekih nametnutih normi ili ideja često pokretač nekih boljih stvari, nužnih promjens. Promjene su potekle od onih koji su uporno provjeravali je li nešto baš takvo kavim se prikazuje, pa bi, kada su shvatili da postoji nešto što se tim "istinama" može i dodati ili oduzeti, pokrenuli društvene promjene, događaje, ideje, pa čak i nove zakonske okvire. Vani je posve normalno da se niz amandmana naziva po nekim osobama ili nekim događajima koji su ukazali da nešto nije u redu ili da ne funkcionira kako bi trebalo, a upravo se nakon angažmana tih "nepomirljivih" počelo mijenjati nabolje.

Možda će vam zasmetati moja iskrenost, ali nekada mi se čini kako je mnogima u interesu da ova naša djeca budu uniformirana, da ne iskaču puno iz okvira, da su sklona bez pogovora poslušati, ne djelovati, da ih se na određeni način zaglupljuje kurikulima u kojima je bitno nešto primiti na znanje, ali ne o tome i argumentirano i kritički razmišljati. Čudimo se tomu što su današnji klinci sve manje proaktivni, a kad oni "neki čudaci" postanu kreatori revolucionarnih otkrića i istinskih promjena, svi se čude, pretvaraju se kao da ih povijest nije tomu naučila. Mnogi "čudaci" dijele sličnu priču: obično su bili ismijavani, slabo ih se poticalo, detektirani su kao buntovnici, često i kao i delinkventni, neuklopljeni u norme i čvrste okvire, a na kraju su uspjeli dati nam stvari ili spoznaje zbog kojih je svijet u nekom trenutku napravio korak naprijed. Ovdje neću o onima zbog kojih se vraćamo unatrag, nego danas želim istaknuti svu kreativnu i znatiželjnu djecu, koja u vrijeme adolescencije propituju sve oko sebe i u sebi. U tome i jest ljepta odrastanja i procesa sazrijevanja, kada se opiremo nekim stvarima i tražimo put na kojem imamo pravo reći da bi nešto moglo biti i drukčije.

Uniformiranost djece već nam se obila o glavu, mnoga se zbog toga osjećaju neispunjena, djeci je dosadno, ne znaju kako ispuniti vrijeme koje im je na raspolaganju, a najveća opasnost za dijete je nezaintersiranost. Nekada trebamo i mi odrasli "prodrmati i protresi" svoja uvjerenja i stavove, pa u konstruktivnoj komunikaciji sa svojim tinejdžerom i sebi dati pravo na promjenu razmišljanja. Istina je da se samo budala ne mijenja. Slijedom toga, trebamo isticati nečiju kreativnost, poetičnost, darovitost, jezičnu superiornost, mladenačku pronicavost, žeđ za znanjem, gledanje svijeta očima neiskvarene duše, umjesto da sve to uskraćujemo i omalovažavano uime prosječnosti. Najveća je mana odraslih pretjerana potreba za kritiziranjem, umjesto za ohrabrenjem i poticanjem. Kritika ima svoje mjesto ako je zdrava, usmjerena da potiče, da ne umanji nečiju volju za radom na sebi.

Bez obzira na to što neko dijete izgledom ili stilom komunikacije često stvara negativan dojam o sebi, dajte mu priliku da vas uvjeri u potpuno suprotno. Znate ono, odjeća ne čini čovjeka, ali stvara prvi dojam. Taj prvi ne treba biti ukupni, jer iza često grube vanjštine i stava "briga me za sve" i "briga me za vas i što mislite o meni", možda se krije neki novi Tesla, neka nova osobnost koja će svijetu i društvu dati neki novi smisao. Čak i ako potakne samo neku malu promjenu u svojoj užoj okolini, i to će biti dovoljno. Jer i male stvari čine razliku. Budimo vjetar u leđa djeci, koja ne trebaju samo naše ohrabrenje nego i priliku da kažu što imaju reći. Žalimo se da ne znaju komunicirati, a s druge ih strane ušutkujemo čim zauste. Dok ovo pišem, prisjetih se nekoliko poticajnih ideja i razmišljanja koje sam čula baš od klinaca, a nešto od toga poguralo me da se i sama počnem mijenjati. Zašto ne, svaka je dob dobra za dobre promjene.