Prepričava mi starija gospođa nedavnu scenu u jednom našem većem gradu: Gospodin, vidi se da je u dobroj formi, vozi bicikl. Odjednom izgubi ravnotežu, zaljulja se lijevo - desno, prednji mu kotač bicikla izgubi smjer, udara u zid zgrade i pada na pločnik. Poprište događaja središte je grada, vrijeme oko podneva, mnogo je ljudi vani. Svi gledaju, rijetko tko prilazi. Neki se ogledaju uokolo i komentiraju da se možda radi o skrivenoj kameri, "jer čovjek izgleda predobro da bi tek tako pao s bicikla". Mladi uglavnom vade mobitele i snimaju situaciju, drugi prolaze gledajući ispred sebe ili u pločnik, njih ne zanima ništa. Najmanje neki biciklist "koji ne zna voziti i ne gleda kuda vozi".

Za to se vrijeme čovjek pokušava podignuti na noge, vidi se da ga boli. Ljudi i dalje gledaju, prolaze, svi se nastoje što prije provući pokraj njega, jedna se skupina turista smijulji pa odlazi dalje. Uto nailazi stariji gospodin, vidi se da je u poznim godinama, nosi krasni panama-šešir, spusti se do čovjeka, nešto mu šapće i onda se okrene prema promatračima i kaže im: - Ja bih ga digao, ali ne znam onda tko će meni pomoći jer ću se ukočiti zbog svoje loše kralježnice. Lijepo vas molim, neka netko pruži ruku čovjeku. Priđu mu dvije mlađe djevojke, pomognu biciklistu da sjedne na rub obližnjih stepenica, jedna mu pruži bočicu vode, druga ga pita što mu treba i treba li zvati Hitnu. Pri padu se poprilično "ogulio", ali ne krvari jako, srećom, odgovoran je u prometu, nosi kacigu i glava mu je ostala neozlijeđena. Obje su djevojke koje su priskočile pero laka kategorija, ali se one ne daju, pomogle su nekako uz sve one silne kršne momke koji su se potrudili u teretani, ali im ti mišići, valjda, služe samo za selfije po plažama.

Zašto pišem danas o tome? Zato što sam i sama sve češće u situaciji da se ja, u 50-ima, dižem starijima u tramvaju jer klinci su komotni i nehajni, ne pada im na pamet da "svoje mjesto za koje su platili kartu ustupe nekom drugom". Pristojnost, kućni odgoj, poštovanje starijih... nula bodova. Poštovanje prema ma starijima, roditeljima, bakama i djedovima, potrebitima, slabijima, bolesnima, trudnicama, maloj djeci, pa onda i učiteljima, mentorima, ljudima koji su bili pri ruci kada je to bilo najpotrebije - gdje se izgubilo?

Posljednjih dvadesetak godina društvo je u borbama za razna prava, ali kao da su mnogi pritom zaboravili svoju djecu naučiti kako je poštovanje drugoga osnova svakog normalnog i dobronamjernog društva. Svi bismo trebali znati poštovati svačije specifičnosti, sklonosti, svjetonazore, osobine, slabosti, vrline i nastojati, ako možemo, pomoći. Dakle, trebamo učiti djecu da pomognu i priskoče ako je nekome potrebno, učiti ju da poštuju drukčije, osvijestiti u njima i potrebu i obvezu da, uvijek kad su u prilici, pomognu starijima od sebe i pri tome cijene njihovu dob i teret života. Najvažnije je podučiti djecu suosjećanju s onim tko pati.

Danas je čak "u modi" dijeliti trenutke nečije patnje, olako se izrugivati kada je netko na bilo koji način slabiji ili drukčiji. Deklarativno se većina trudi biti altruistična, no u realnosti se često brani djeci da se druže s djecom koja su, primjerice, iz siromašne obitelji ili imaju neki oblik invalidnosti. Vjerujte mi, imam golemo iskustvo u svom poslu i točno znam što govorim.

Osobno mi se ne sviđa trend koji mnogi uporno promiču, ta potreba za razdvajanjem u tabore i stalno vođenje nekih bitki. Tu su žene posebno zanimljive jer stalno u naše ime netko vodi borbu za naše dostojanstvo, a kad čitam komentare o nekim uspješnim ženama, najviše po njima opletu, pogađate - žene. Stoga mi nije čudno što mi je gotovo svaka djevojka u tretmanu nesigurna, sebi ružna, nedovoljno privlačna, s potrebom da odaje dojam što gluplje “jer pametne nitko ne voli i ne treba”. Ponekad pomislim da razmišljaju kao da su odrasle u 13. stoljeću, a ne u vrijeme umjetne inteligencije. Možda u tome i jest problem, da im se uskraćuje pravo na vlastitu inteligenciju, osobni rast i samosvijest o tome da su dobre i vrijedne a da im to netko drugi ne mora osvijesiti ili reći. Da, one dvije mlade djevojke s početka moje priče bile su nježne, sitnije građe, ali s dovoljno želje i motiva da pomognu i dignu težeg ozlijeđenog biciklista. Nisu razmišljale o svojim mišićima ili snazi, nego su, vođene dobrim odgojem i poštovanjem prema starijem gospodinu, priskočile i pomogle. Dakle, manje o muškim i ženskim pravima, a više o poštovanju među ljudima i nepobitnoj činjenici da jedni bez drugih ne možemo. Učimo djecu pravim vrijednostima kao nas naši roditelji i njihovi njih prije toga, jer u konačnici jednog dana svi ćemo biti ti kojima će trebati pomoć mlađih. Hoćemo li ju dobiti? Iskreno, u ovom trenutku ne bih dala ruku u vatru za to.