Ponovno otkrivam čari tržnice u vrijeme dok sam u posjetu kćeri koja studira u Zagrebu. Rano ujutro, dok ne počnu gužve, opuštam se šetnjom oko klupa, prisjećajući se kako sam u djetinjstvu sa sestrom i bratom znala prodavati na štandu proizvode svoje obitelji. Divna vremena.

Odnedavno i u Osijeku, posebice kada ujutro iziđem iz dežurstva, skoknem na glavnu tržnicu, blizu Zavoda na kojem radim. Veseli me kad me prepoznaju kao "doktoricu koja piše u Glasu Slavonije". Toplo mi je oko srca jer mnogi prepoznaju da u njima progovaram iskreno, toplo i životno, bez dodvoravanja ili uljepšavanja teških životnih okolnosti i situacija. Moj me je posao naučio da nema obitelji koju nije zadesila bar jedna tragedija, razlika je jedino u tome je li pritom bilo podrške ili je izostala te na koji je način okolina pomogla ili odmogla.

Starija, njegovana i dotjerana gospođa podsjetila me je tako neki dan na to kako smo se upoznale davno, još dok sam kao liječnica početnica specijalizirala psihijatriju. Raspričale smo se i u tom se razgovoru dotaknule iznimno važne teme: Što roditelji mogu kada jednog dana njihova djeca koja su bolesna postanu punoljetna? Opravdano se toga boje brojni roditelji jer sustav, nažalost, nije spreman za iskorak. Ni kada postanu punoljetna, vaša roditeljska briga ne prestaje, nego samo dobiva novi oblik. Strepite od toga što vaše punoljetno dijete može u svijetu koje nije dovoljno empatično ni za zdrave, a kamoli za one koji teže ili teško odgovaraju na izazove psihičkih bolesti. Ne možemo samo roditeljima reći da ih "negdje smjeste", jer, realno, i nema ustanova koje mogu preuzeti skrb o određenim kategorijama, posebno kada se radi o višegodišnjim ovisnostima, poremećajima prehrane, psihozama, agresivnim mentalnim retardacijama, agresivnim autističkim slikama i slično. Preporuka da se mladi ljude zbrinu u ustanove u kojima su uglavnom ljudi starije životne dobi nije pravo rješenje za mladu osobu. Treba razumjeti i roditelje kojima je nezamisliva spoznaja da svoje dijete stave trajno u neku ustanovu u kojoj je, prema dobi, prije njima mjesto nego njihovoj djeci. I sama sam majka i moram priznati da se često zamislim nad činjenicom da se neki roditelji cijeli život osjećaju loše i obeshrabreno upravo zbog spoznaje da je njihovo dijete osuđeno na život koji nisu zamišljali ni za sebe ni za potomka. Često se ljutimo na svoju djecu, tražimo od njih nešto više i bolje, znamo biti nezadovoljni onim što postižu, a ne razmišljamo koliko smo sretni što su zdrava. Nije čudno što se mnogi roditelji bolesne djece i sami razbole, često svjedočim situacijama da uz bolesno dijete nakon nekoliko godina imam i bolesnog roditelja, fizički i psihički. Iscrpe se ljudi, lako postanu prijemčljivi na neke depresije po tipu iscrpljivanja, razna anksiozna stanja, pa čak i neke ovisnosti, poteškoće sa snom, smetnje u održavanju odnosa s drugim ljudima, poteškoće na radnom mjesu, osamljivanje, pritajenu ljutnju, čak i potisnutu agresiju koja negdje mora izbiti, pa su, nažalost, česte srčane i moždane bolesti.

Najlakše je reći "negdje ju/ga trebate smjestiti", međutim ne radi se o komadu namještaja koji nekamo treba odložiti, riječ je o nečijem djetetu, koje možda ima 22 ili 25 godina, ali još je razvojno, psihički ili emotivno, na razini djeteta i nečije je sve. Potrebe su sve veće, sve više djece ima razne poteškoće u razvoju i na psihičkom planu i na ostalim razinama. Često nesmotreno i nepravedno ističemo danas određene kategorije djece i borbu za njihova (često jer je to pomodno ili politički korektno), zaboravljajući da oko nas postoje obitelji koje su zaboravljene i napuštene, obeshrabrene zajedno sa svojom potrebitom djecom. Nije lako imati dijete koje je psihotično, dijete čiji je život iznimno težak, dijete s kroničnom depresijom, dijete koje si je više puta pokušalo oduzeti život, dijete s nekim oblikom poremećaja prehrane za koje u nas još nije uveden multidisciplinarni pristup u liječenju, pa mnogo toga ovisi o borbenosti i snazi, često i financijama samog roditelja...

Kada vidim mnoge takve roditelje i na koji se način zajedno sa svojom djecom bore kroz život, pitam se jesmo li mi kao društvo svjesni koliko smo se otuđili jedni od drugih. Zašto se mnogi drže nedodirljivima, zašto su slijepi na tuđe životne teškoće i muke, često i na tuđu patnju? Imati razumijevanja, ne okretati leđa, ne zatvarati oči, pružiti ruku, izgovoriti nekoliko lijepih riječi...nije to teško, a ljudski je. I puno znači onima kojima je sudbina namijenila svakodnevnu borbu, često i s vjetrenjačama sustava.