Zamislite da se netko vrati kući nakon višegodišnjeg izbivanja. I sada, nakon duga putovanja, tu je među svojima. Svi ga okruže, grle, ljube, ispituju kako je bilo tamo, kako je bilo na putu. I onda se oglasi mudra baka, koja kaže: “Pustite čovjeka na miru! Sigurno je gladan nakon duga puta. Dok opere ruke, stavite nešto preda nj!” Mudra žena. Zna što je u tome trenutku ipak najvažnije. Sve drugo može pričekati.

Upravo je tako jednom zgodom postupio i Isus. U tome izvješću nalazimo puno pojedinosti koje je Marko čuo od Petra, koji je bio očevidac. Evo: Nadstojnik sinagoge imenom Jair pao je Isusu pred noge i usrdno ga molio: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” Djevojčica je imala dvanaest godina. I Isus je odmah krenuo za njim. Kada su došli do Jairove kuće, javili su mu da je djevojka već umrla, pa da nema svrhe da Isus ulazi u kuću. Međutim, Isus je ipak ušao, izbaci sve ljude iz sobe – koji su prema istočnjačkom običaju bučili i naricali – uzeo sa sobom samo Petra, Ivana i Jakova te djetetove roditelje, ušao u malenu izbu, uzeo dijete za ruku i rekao: “Talita, kum!”, što na aramejskom znači: “Djevojko, ustani!” I ona odmah ustane i počne hodati. Ona koja je tko zna koliko vremena bolovala u krevetu, ona koja je već bila mrtva, smjesta ustaje i hoda! Možemo samo zamisliti oca, osobito majku. Od sreće ne znaju što bi. U suzama grle svoje dijete, ljube ga i ne mogu prestati. I što čini Isus? Nešto sasvim prizemljeno. Piše Marko: “Reče da djevojci daju jesti.” Pa naravno! Bolovala je toliko vremena, u bolesti nije mogla jesti, tijelo joj je posve oslabjelo. Dajte joj jesti!

To je poruka ovog evanđeoskog odlomka. Bog je čovjekoljubac. Bogu je itekako stalo do nas. Zna da nam je potreban kruh svagdanji, zna da su nam potrebne tolike svakodnevne stvari. I zdravlje, i obitelj, i prijatelji. Stalo je Bogu do nas. Konačno, nije li Bog za nas dao najdragocjenije što ima: svoga Sina? Kaže Pavao: “Bog ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” Daje nam ovozemna dobra, daruje nam i vječnost. Velika je stvar živjeti u toj vjeri i u toj nadi. To daje posve novo svjetlo u našu svakodnevicu.