Rijetko stignem ujutro pješačiti, a tada je zapravo najbolje. Posebno volim prošetati nakoni izlaska iz dežure, tako mi je najlakše opustiti se i malo se staviti na "off". Nekidan zaključim kako je vrijeme za pranje automobila, naručim se netom nakon dežure, ostavim auto u praonici i pješice se uputim kući. Rano jutro, toplo, sunčano, shvatim da nisam dugo prolazila tom ulicom, pa nisam ni opazila neke nove trgovine, kuće, drukčije uređena dvorišta...

Šećući, opažam jednak prizor u mnogim dvorištima i na mnogim stubama: djed ili baka hlade se vani prije nego što jako zatopli i postane neizdrživo čak i mladima. Mnogi od njih drže šalicu, krijepe se, vjerojatno, prvom jutarnjom kavom. Ražalosti me kada vidim da je svatko u svom dvorištu, svatko na svojoj terasi ili svatko pred svojim vratima - sam. Tako su blizu, ali ne zovu se ljudi više na zajedničke kave, svi su udubljeni u svoje misli, tko zna što ih muči, nitko ni sa kim ne dijeli ni lijepo ni ružno. Gdje su nestale one zajedničke dobrosusjedske kave? Kažem im "dobro jutro", pogledaju me zbunjeni jer me ne poznaju, čudno im da ih netko uopće pozdravi, a kamoli stranac. Svatko se povukao u svoje probleme i misli, ili možda ljudi više nemaju potrebu družiti se kao nekada. Šteta, starije su mi generacije uvijek nekako bile u kategoriji "svi na okupu".

Mislim kako je jedan od glavnih razloga što stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja imaju sve više i više posla zapravo potreba određenog broja ljudi da s nekim porazgovaraju, da se nekome povjere, ispričaju svoju priču, slično kao što su nekada ujutro naše mame sa susjedom na jutarnjoj kavi dijelile dobro i loše, jedna drugu savjetovale ili hrabrile, ili su, jednostavno, samo slušale dok bi ona druga ustrajno nastojala pojasniti što joj je trenutačno problem ili s čim se u životu ne zna nositi. Te su kave bile čudotvorne, znam da su uvijek nakon njih i moja mama i susjeda bile nekako drukčije, osnažene i vedrije. Znam i da su uvijek nas klince upozoravale da ne slušamo ono što nije za naše uši i da se idemo igrati van. "Igrati vani" zbilja je i značilo igrati se, porčati, uzeti loptu ili gumu, jer nisi imao mobitel ili tablet da zuriš u njega. Nikada kao u ova vremena ljudi nisu imali veću potrebu da se s nekim pošteno napričaju. I to u povjerenju, što znači da o tome neće poslije brujati pola ulice. Ljudi su se nekada više empatizirali s ljudskim tragedijama, problemima, nekako im je više bilo stalo. Danas pak češće vrijedi stav "nije moje da se miješam", pri čemu se iza toga više krije nezainteresiranost negoli diskrecija.

Međutim, ako ste i povezani s ljudima oko sebe, ipak se na neki način trebate osjećati odgovornima i za starije ljude, slabije, siromašnije ili na bilo koji način potrebite. Svakodnevno susrećem ljude koji uistinu žive jako teško, možda da ne radim posao koji radim ne bih znala kako danas, u vrijeme umjetne inteliegncije, ljudi žive kao oni iz srednjeg vijeka. Uvijek se iznenadim kada spoznam jad i siromaštvo, za koje su neki dijelom i sami krivi. Međutim, ako ste slabo obrazovani ili nikako, nemate podršku obitelji ili podršku bilo koga, i to se još generacijama proteže, svjedočite životu bez minimuma higijenskih i ostalih uvjeta, zapeli ste u svom neznanju i siromaštvu, a kada ste slabije obrazovani, skloniji ste i manipulaciji i raznim drugim lošim navikama, često ste prijemčljivi za rizična i štetna ponašanja. I nikada kao prije ljudi se raslojavaju, većina i ne zna da danas, i na koji način, neki ljudi jedva preživljavaju, a tek ne znaju kako loše žive njihova djeca, te da su, nažalost, i generacije koje stižu često "osuđene" na isti ili sličan stil života.

Većina ljudi danas voli živjeti u svom dijelu svemira, nastojeći biti što manje vidljiva drugima, neki jer su svoji i vole samoću, no brojniji su oni koji zaziru od ljudi jer su im se strašno zamjerili, razočarani su, a mnogi radije biraju društvo psa ili mačke nego čovjeka (prije nisam, sada ih razumijem i podržavam ponekad). Postoje i oni koji jednostavno smatraju da tuđi problemi nisu i njihovi. Promatram tu stariju generaciju, ljude starije od 70, i pitam se hoće li s odlaskom tih generacija nestati posljednja mogućnost da naučimo vrijedne stvari, umjesto što ih mnogi nastoje potisnuti i degradirati. Tu su generacije koje su kroz život išle na potpuno drukčiji način, živjele su baš onako kako to život traži od nas: s empatijom, sa stavom da trebaju marljivo raditi, odricati se, imati i osobnu odgovornost, biti i žrtvom ako to treba, znati podržati i također osnažiti... To su generacije koje su navikle na znatno manje, ali su očito znale dati više. Te su geneacije išle kroz život korak po korak, cijeneći svaki milimetar svog puta, iz svakog su poglavlja znale izvući pouku. Mi srljamo, stresiramo se, izgaramo, uništavamo se ili nas uništavaju drugi oko nas, onda ulazimo u krajnosti, pa se potpuno isključimo iz svijeta tražeći sebe i svoj mir.

Pogledajmo svoje roditelje, bake i djedove, njihov mir i način na koji oni razumiju svijet. Pozorno ih slušajmo, jer ono što nam oni mogu prenijeti uskoro neće imati tko. Slušajući svakodnevno svoje pacijente i druge ljude oko sebe, rekla bih da mi mlađi debelo griješimo. Posljedice tek stižu.