Isus je imao prijatelja Lazara koji je imao dvije sestre: Martu i Mariju. Živjeli su u Betaniji blizu Jeruzalema. Isus je rado dolazio je u njihovu kuću na odmor i okrepu, bio im je kao domaći. I onda se Lazar na smrt razbolio, dok Isusa nije bilo. Sestre poruče Isusu da je Lazar bolestan. Veli Ivan: "A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara." Pa ipak, nije požurio na poziv, nego je ostao još dva dana tamo gdje je bio. I, naravno, kad je konačno došao do Betanije, Lazar je bio mrtav već četiri dana. Marta mu je požurila u susret i rekla: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." Strašno. Malo zatim dolazi i Marija i kaže mu to isto: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." Kao da su htjele reći: "A lijepo smo ti i na vrijeme poručile…" Bio je to blagi prijekor, ali ipak prijekor. Ta prijatelji su! Znali su da ih povezuje prijateljska ljubav. Dobro, mi znamo da je u ovome slučaju došlo do sretnog završetka: Isus je uskrisio Lazara koji je već četvrti dan bio u grobu. Međutim, toliko puta čovjek u tuzi u zdvajanju, u očaju zna reći: "Bože, da si bio ovdje… Bože, da ti je stvarno stalo… Bože, da te stvarno ima… Bože, gdje si bio kada su se one strahote događale… Bože, zar nisi vidio suze onih majki…" Neki gorljivi vjernici bi rekli da je nevažno sve ono što je ovdje na zemlji. O da, važno je, itekako važno. Ivan izvješćuje da se Isus tome prigodom rasplakao. Plakao je za prijateljem.

Ne možemo razumjeti zašto se događaju tragedije i nepravde. Ne možemo nikada do kraja razumjeti zašto toliki pogibaju u potresima, poplavama, ratovima, zašto toliki ljudi trpe strašne nepravde, zašto žive u krajnjoj oskudici. Naše je da ublažimo svaku nevolju, koliko možemo i koliko je do nas. Međutim, što god rekli oni sumnjičavi koji bi htjeli biti agnostici, važna je vjera. Vjera koja se izdiže iznad zemaljskog obzorja, vjera koja ima pred očima Boga koji i vidi i zna, Boga koji "po krivim crtama pravo piše", Boga koji je prezrenog i raspetog Isusa uskrisio od mrtvih, Boga koji nas uzima za svoje ukućane, za svoju djecu. Vjerovati u takvoga Boga nesrećama unatoč, velik je dar, dar Božji koji nam daje da s nadom i dubokom radošću idemo ovim životom, svim nedaćama unatoč. Jer, bez te nade, što bi bio čovjekov život a zemlji?