Kolumne
Biblijska poruka Piše: Zvonko Pažin
Pustinja
Datum objave: 20. veljače, 2021.

Kao da se neki poseban nemir uvukao u naše društvo posljednjih desetljeća. Opterećeni smo time da se stalno treba nešto događati. Prije su nosili one velike kasetofone na ramenu i hodali ulicom, danas mladi ljudi imaju slušalice i jure gradom na biciklu, rolama ili romobilima. U trgovačkim centrima, u pošti, restoranima, kafićima, u čekaonicama trešti glazba. Ne smije postojati neki “prazan hod”, mir i tišina… Filmovi moraju biti puni akcije, specijalnih efekata, a predstave su glasne na razini podnošljivosti. Kazališne predstave postaju performansi, trebaju šokirati. Stalno se treba nešto događati, televizor nam je po cijele dane uključen, doslovno smo dvadeset i četiri sata dostupni na pametnim telefonima i društvenim mrežama. Sve se nešto izvan nas događa. A gdje smo tu mi? Možemo li se uopće sastati sami sa sobom? To itekako osjetimo u ovoj izoliranosti zbog korone.

Evo, u prvom poglavlju svoga evanđelja Marko piše: “Duh nagna Isusa u pustinju.” Baš u pustinju. Zašto? U Bibliji je pustinja mjesto samoće, mjesto kušnje, ali i mjesto gdje čovjek - suočen sa samim sobom - na poseban način može doživjeti Božju blizinu. Tako Marko dalje za Isusa veli: “I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.” Isus se kroz četrdeset dana pripravljao na svoje poslanje. Izdvojio se, osamio se, tražio je sebe u Božjem svjetlu. To je bio razlog što su se poslije među kršćanima - posebice na Istoku - pojavili pustinjaci, ljudi koji su otišli u pustinju i godinama živjeli posve jednostavno u molitvi, razmatranju i traženju Boga. Naravno, to nije bio recept za sve ljude, ali su pustinjaci drugima bili znak da ne živi čovjek smo o kruhu, da ne živi samo za ovaj svijet, da ima drugih, trajnih i neprolaznih vrednota.Evo, na početku korizme možda bi bilo dobro da se i mi nekako povučemo u “pustinju”, da se na neki način vratimo sebi, da zastanemo u svojoj trci, da nađemo vremena za tišinu, za molitvu, za odlazak u crkvu, za strpljivi razgovor s članovima svoje obitelji, da otkrijemo i oživimo u sebi ono duhovno, ono duboko ljudsko, ono što nije samo trka i buka. Upravo tako Crkva shvaća korizmu. Drevni je to recept. Vrijedilo bi napora da ga u ovoj korizmi primijenimo. Ionako smo manje-više u izolaciji.
Zvonko Pažin - arhiva

8.5.2021.

I ja sam čovjek

1.5.2021.

Loza koja se čisti

24.4.2021.

Još se nije očitovalo

17.4.2021.

Imamo zagovornika

10.4.2021.

Zapovijedi nisu teške

3.4.2021.

Uzeše Gospodina!

27.3.2021.

Pijetao

20.3.2021.

Sa silnim vapajem

13.3.2021.

Oni su se rugali

6.3.2021.

Bič?