Osječani su dobili najmoderniji stadion u Hrvatskoj, reakcije građana i šire javnosti ne stišavaju se, a posjećenost i zanimanje navijača dugo nisu bili ovako veliki. Arhitekt Opus Arene uvjeren je da stadion Nogometnom klubu Osijek donosi neko novo vrijeme i brojne prednosti, a posjetitelji hvale idejna rješenja i vizuru stadiona koji se nenametljivo stopio s Pampasom, rijekom Dravom i zelenilom koje ga okružuje. O izazovima s kojima se susretao i rješenjima koje je primjenjivao govori magistar inženjer arhitekture i urbanizma, Mislav Salitrežić.

Stadion je već neko vrijeme u funkciji, reakcije javnosti su sjajne. Jesu li se vaši dojmovi slegli? Biste li danas nešto promijenili?

- Meni kao autoru iznimno je drago čuti i pročitati pozitivne komentare na projekt stadiona. To nas je u startu plašilo, ali i snažno motiviralo. Stadioni su nama, arhitektima, projekti koje svi sanjamo da ćemo jednoga dana dobiti priliku projektirati tako da se dojmovi još sliježu. Uložili smo veliki napor kako bismo stadion isprojektirali u skladu s najboljim standardima. Mislim da možemo biti zadovoljni izgledom objekta i njegovim funkcioniranjem. Sada, nakon nekoliko odigranih utakmica, analiziramo funkcioniranje. Mogu reći da smo puno naučili i to ćemo primijeniti na budućim projektima, ali što se tiče stadiona, mislim da ne bismo ništa posebno mijenjali.

Samom je projektiranju prethodio istraživački rad. Pročitao sam da ste s timom pregledali više od 1000 stadiona kako biste iznjedrili najadekvatnije rješenje.

- Analizirali smo stotine primjera kako bismo detektirali, više iz tehničko-tehnološkog aspekta, zašto neki stadioni bolje, a neki lošije funkcioniraju. U kombinaciji s analizom postojećih stadiona, postoji i opsežna službena stručna literatura koja je priručnik za projektiranje stadiona. Kod ovakvih analiza pokušavamo zanemariti izgled objekta i gledati prvenstveno funkciju. Izgled je nešto što je došlo dijelom paralelno, ali ipak primarno nakon postavljanja funkcionalne sheme stadiona. Stadion je kompletno naš produkt, od konstrukcije do arhitekture, i na to smo posebno ponosni.

Recite nam više o timu koji je s vama radio na projektiranju Opus Arene?

- U samom se startu tim sastojao od zaposlenika SIRRAH projekta. Tu moram istaknuti ulogu NK Osijeka koji je ipak najzaslužniji za to što stadion postoji. Naime, originalno je bilo zamišljeno da se na Pampasu izgradi samo nogometni kamp s tribinom za nekoliko tisuća gledatelja. No tada se ljudima koji su vodili klub ipak javila ambicija za nečim većim te su uspjeli uvjeriti vlasnika kluba da Osijek treba i zaslužuje stadion. Naravno, kako se projekt razvija iz idejnog prema izvedbenom, uz naš tim dolaze i drugi timovi (struja, grijanje/hlađenje, požarni propisi itd.). Naš je posao kao glavnih projektanta to sve držati na okupu i pobrinuti se da objekt funkcionira kao cjelina. Glavni je projektant stadiona Damir Vujčić. dipl. ing. građ. koji je ujedno i suvlasnik SIRRAH projekta, a uz Zorislava Đuraševića, dipl. ing. građ. čini konstruktorski tim. Imam sreće da radim sa suprugom, Martinom Salitrežić, mag.ing. prop. arch., koja je zaslužna za krajobrazno-urbanističko rješenje te je i koautorica projekta uređenja interijera. Često slušamo ispraznice o timskom radu, ali u ovakvim projektima, ako nema kvalitetnog timskog rada, jednostavno neće biti projekta.

Iako su iza vas brojna i značajna arhitektonska rješenja i objekti, nikada niste sudjelovali u ovako velikom projektu? Jeste li u ikojem trenutku dvojili, imali sumnje?

- Specifičnost kod stadiona je njegova vidljivost u javnosti i važnost koju nogomet i infrastruktura ima općenito u svijesti sugrađana. Strah i sumnja tu su od prvog dana, to je naravno normalno i služi kao svojevrsni korektiv da previše ne zastranimo u nekakve neizvedive stvari. Prihvatili smo priliku objeručke i mislim da smo opravdali ogromno povjerenje koje nam je dano. Sjećam se poprilične nervoze pred prvo javno predstavljanje projekta. Čak nisam prije toga nikome ni rekao da radim na stadionu da ne bih slučajno nešto urekao.

Kažete niste pretjerani nogometni fan. U kontekstu projektiranja stadiona, je li to prednost ili dodatni izazov?

-Otvoreniji ste tuđem stručnom znanju i možete ga možda nepristranije analizirati. Kada se na nešto naviknemo, mislimo da je to jedini način i teško je objektivno sagledati alternativu. Stvari koje znam i kod kojih imam osobni interes projektiram na isti način tj., otvoreno. Pristup svim projektima je jednak. To je nekakva i filozofija koju pokušavamo kao projektni biro ostvariti. Prilikom razrade ovakvog projekta postoje službene strukture koje vas savjetuju. Stručne službe samog kluba, a i projekt se šalje i HNS-u koji ima službene revidente za projekte stadiona, također kolege arhitekte. Linije komunikacije na projektima gdje radi stotine inženjera iznimno su važne tako da svaka firma u projektu ima svog predstavnika, odnosno voditelja projekta te komuniciraju samo oni, a onda dalje unutar vlastite kuće šire informacije po potrebi.

Kada je riječ o vašim prijašnjim projektima, izdvaja li se koji?

- Projekt rekonstrukcije i dogradnje Sokolskog doma od sportske infrastrukture. Komparabilan stadionu po svom utjecaju na vizure grada je zasigurno projekt Gospodarskog centra u Osijeku. Završena je prva zgrada i puštena u rad, a čeka nas još kongresni centar, poslovni neboder i mnogo toga. Osobno me uvijek fascinirala industrijska arhitektura, posebice veliki pogoni i tvornice. Tako bih izdvojio proizvodne pogone mesne industrije DOBRO u Čepinu. Trenutno pak završavamo projekt hotela uz restoran Crna svinja. Na ovom sam projektu koautor projekta unutarnjeg uređenja s kolegicama Jelenom Kapravljević, mag. ing. arch., i Martinom Salitrežić mag. ing. prosp. arch. te projektant arhitektonskog projekta. Tu opet moram istaknuti investitora koji je odlučio dati priliku lokalnim projektantima i ljudima. Od svega sam vjerojatno nezahvalniji pruženim prilikama.

Idemo malo na urbanizam u Osijeku, čini li vam se da neki dugoročni planovi idu u dobrom smjeru?

- Mogu samo reći kako mi se čini da smo izgubili ono što je prije bilo, ne govorimo sada je li bilo dobro, loše ili bolje ili lošije nego što je danas. Pogledajte npr. prostorni plan grada Osijeka koji je izradio Radovan Miščević. Kako grad napreduje i ljudi ostvaruju neke svoje osnovne ciljeve, otvara se interes za javnim djelovanjem. Stoga smo svjedoci da se u mnogim gradovima javljaju inicijative upravo u svrhu zaštite prostora ili krajolika. U Osijeku imamo sreće da postoji dobro organizirano Udruženje arhitekta koje često daje smjernice oko razvitka urbanizma. Svjedoci smo da građanske akcije uspijevaju spriječiti i neke izgradnje. Smatram to načelno pozitivnim i dobrim korakom, no volio bih ipak veću uključenost stručne javnosti oko takvih stvari. Dobra prostorna rješenja i dobra arhitektura snažniji su od prolaska vremena i ostavljaju gradu i njegovim građanima trajnu vrijednost. Ljudi koji rade u lijepoj, ali i funkcionalnoj zgradi, djeca koja se školuju u modernoj školi, doktori u kvalitetnoj bolnici, radnici u tvornici koja je po mjeri čovjeka s prirodnim svjetlom i sl. ili život u naselju sa zelenilom te naglaskom na pješački i biciklistički promet shvaćaju kako dobar prostor obogaćuje naš život.

Koliko je u vašoj struci važna stalna edukacija, konzultiranje stručne literature?

- Iznimno je važna edukacija, tu mislim prvenstveno na učenje za koje smo sami odgovorni. Kao arhitekti moramo pratiti korak sa mnogo stvari. Npr. s modernim softwareom jer nam on omogućuje da budemo kreativniji i brži. Važno je pratiti i analizirati duh vremena, što je trenutno u arhitekturi važno te kako se prema tome odnose najbolji arhitekti na svijetu. Koje su društvene teme akutni problem, a da na njih može pozitivno utjecati arhitektura. Od nekakvog štiva za opuštanje volim samo fikciju, i to znanstvenofantastičnog karaktera, može i fantasy.