Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, smjer marketing, no mjesto ga nikada u životu nije previše držalo. Nemirnog i avanturističkog duha, od rane se mladosti bavi sportom, prvo rukometom i boksom, potom otkriva planine i šume, što ga polako uvodi u svijet penjanja. Na treninge je u početku išao u Belišće, gdje se tada nalazila jedina umjetna stijena za penjanje, a aktivno se ovim olimpijskom sportom bavi od 2005. Ivan Ljubičić član je osječkog HGSS-a i predsjednik Sportsko-penjačkog kluba Bastion.

Zbog čeka penjanje? Kako ste se počeli baviti ovim sportom, što vas je prema njemu vuklo i što vama osobno donosi?

- Većina ljudi otkrije penjanje kroz planinarenje, a ja sam otkrio planinarenje odlaskom na penjanje. Tu mi se razvila ljubav prema svim aktivnostima vezanim uz brda i prirodu. Jedno sam se vrijeme intenzivno bavio trekkingom, ušao sam malo i u alpinizam, postao sam član HGSS-a i upoznao puno ljudi. Sve to mogu zahvaliti penjanju. U posljednje su mi vrijeme najveće zadovoljstvo odlasci na natjecanja s klincima, kada vidim koliko su sretni kada se uspiju popeti, što nisu ni znali da mogu, i naravno kada im se stavi medalja oko vrata. Ne znam tko je sretniji, oni ili ja. (smijeh)

Zanimljivo je da ste na prve treninge išli u Belišće, gdje se upoznali i ekipu s kojom sudjelujete u osnivanju HGSS-a Osijek. Kako je do toga došlo?

- Kako se nalazimo u Slavoniji, i pravih stijena nema u blizini, put nas je odveo u Belišće, gdje se tada nalazila jedina umjetna stijena za penjanje. Ondje sam upoznao ekipu s kojom se i dalje aktivno penjem. Nakon nekoliko godina treniranja, 2009. godine okuplja nas naš penjački i alpinistički guru Slobodan Soldo, i na njegovu inicijativu osnivamo HGSS stanicu Osijek. Ne mogu vjerovati da je već prošlo 14 godina od onda.

Na vašu inicijativu, i uz podršku članova HGSS-a, osnivate SPK "Bastion" Osijek. Kako je na početku klub djelovao, gdje ste se penjali i koliki je interes za ovaj sport u početku bio?

- Klub je osnovan 2018. u prostorijama HGSS-a, i jednoglasno mu dajemo ime "Bastion" po jednom od simbola grada Osijeka, na kojem su mnogi započeli svoje penjačke korake, a poslije koristili kao poligon za treniranje. U početku su svi penjački klubovi funkcionirali pod okriljem HPS-a (Hrvatski planinarski savez), pa smo i mi tako djelovali. Planinari su išli planinariti, a mi smo se išli penjati. (smijeh) Penjali smo se po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji, Dolomitima, itd. Zbog našeg geografskog položaja, sportsko je penjanje uvijek bilo bazirano na nekolicini entuzijasta, ljudi su dolazili i odlazili, samo se mali broj zadržavao. Tu se javila želja da to promijenim. Penjanje je postajalo sve popularnije u svijetu i ostatku Hrvatske, i bilo je vrijeme da im se i mi pridružimo.

U međuvremenu ste postali trener sportskog penjanja pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji, instruktor sportskog penjanja kratkih i dugih smjerova i, ako sam dobro informiran, jedina osoba do Zagreba koja posjeduje te diplome?

- Istina, u ovom sam trenutku jedina osoba koja na našem području ima spomenute diplome. Penjanje je sport kao gimnastika, što ranije kreneš, to bolje. A da bi radio s djecom, moraš biti trener, tako da sam se školovao na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji za trenera sportskog penjanja. Za instruktora sam položio kako bih mogao voditi škole penjanja u prirodi, a posljednje što sam položio je za instruktora penjanja dugih sportskih smjerova. Dosada sam održao sedam škola penjanja u prirodi kroz što je prošlo pedesetak polaznika i time su stekli diplomu penjača. Na proljeće pokrećemo i prvu školu penjanja dugih smjerova za koju vjerujem da će biti prava avantura za mnoge naše članove.

Danas djelujete u znatno boljim uvjetima, naime, Nastavno-športska dvorana Gradski vrt bogatija je za umjetnu stijenu za sportsko penjanje, a vaš rad dolazi sve više do izražaja.

- Tako je! Oduvijek sam htio da naš klub trenira i djecu, ali za to nismo imali uvjete. Već duže vrijeme gledao sam taj prostor u dvorani Gradski vrt, i znao sam da je idealno mjesto za umjetnu stijenu. Kako je sportsko penjanje postalo dio olimpijske obitelji, mislio sam da je pravo vrijeme Gradu iznijeti ideju kako bi se mogao iskoristiti taj prostor. Tako je 2020. napravljena umjetna stijena na kojoj svakodnevno treniramo. Tada dolazi do velikog porasta broja naših članova, došli su novi potencijalni penjači, ali su se vratili i neki stari. Penjačka scena nikad nije bila na višoj razini i još raste.

Recite nam više o dosadašnjim sportskim rezultatima kluba?

- Za ovu godinu mogu reći da je doista naša godina. Počeli smo ju s osvajanjem našeg prvog pehara kao klub za osvojeno drugo mjesto na Prvenstvu Zagreba, disciplina Brzinsko. Nakon toga natječemo se na prvenstvu Hrvatske u najzastupljenijoj disciplini Boulder, gdje osvajamo srebro i broncu u mlađim kategorijama. Natječemo se i u Tuzli na otvorenom natjecanju, odakle se vraćamo s jednim srebrom i dvije bronce. I za kraj odlazimo na prvenstvo Hrvatske u Zagreb, odakle se vraćamo sa zlatom, srebrom i broncom u disciplini Brzinsko, te broncom u disciplini Težinsko. Vjerujem da tu još nije kraj jer nas već ovog vikenda čeka Kup Hrvatske u Zagrebu i još dva velika natjecanja u ovoj godini.

Što je sportsko penjanje, koje su odlike tog sporta?

- Puno ljudi zamjenjuje penjanje s alpinizmom. U sportskom penjanju, za razliku od alpinizma, za napredovanje na stijeni koristimo isključivo ruke i noge (i mozak, smijeh), a oprema služi isključivo za sprečavanje pada. Penjanjem se razvija izdržljivost i snaga, protivnika nema i natječeš se sa samim sobom. Dok se penješ, ne stigneš razmišljati ni o čemu drugom, fokusiran si samo na sljedeći pokret, i tako sve do kraja smjera. Osjećaj nakon ispenjanog smjera teško je opisati, treba ga doživjeti. I tu nije kraj. Onda nađeš neki novi smjer i novi izazov, i ideš iz početka. Tu svakako dolazi do izražaja da koliko uložiš, toliko ćeš dobiti, odnosno popeti se.

Mnogo vaših polaznika penjanjem se bavi rekreativno, tko se sve njime može baviti i kakve dobrobiti penjači mogu očekivati?

- Osobe koje dođu na trening k nama, traže neki drukčiji oblik rekreacije. Penjanje je kompleksna aktivnost, pa tako na penjanju rade svi mišići. Smjerovi se stalno mijenjaju, svaki trening može biti drukčiji. Nakon položenog ispita za instruktora, za naše članove organiziramo i školu penjanja u prirodi, koju provodimo prema standardima HSPS-a.



Vaš će klub uskoro ponuditi i hvalevrijednu uslugu namijenjenu osjetljivim skupinama.

- Riječ je o terapijskom penjanju koje je modificirani oblik slobodnog penjanja te ima rehabilitacijske i habilitacijske, ali i preventivne potencijale. Budući da se svi zadaci provode kroz igru, djeca će uživati u ovoj vrsti terapije.

Je li penjanje siguran sport?

- U sportskom penjanju veliki je naglasak na sigurnost. Zbog toga uređene stijene za penjanje imaju unaprijed postavljena međuosiguranja, takozvane spitove i sidršte na vrhu smjera. Penjači su osigurani s pomoću užeta koje je vezano na penjački pojas. Kako napreduju, penjači ukopčavaju komplete u međuosiguranje i u njih vlastito uže. Tako se smanjuje duljina pada i mogućnost ozljede. Penjanje je vrlo siguran sport, ali svakako zahtijeva određena znanja i tehnike koje se mogu steći u penjačkim školama.

Poznato mi je da cijeli život puno čitate. U kakvim naslovima pronalazite mir, što čitate danas, a kojih se naslova rado sjećate?

- Knjige za koje mogu reći da su mi obilježile dio života su Put mirnog ratnika Dana Millmana i Putovanje duša Michaela Newtona. Nakon ulaska u svijet penjanja promijenio se i žanr knjiga, pa uglavnom čitam knjige i putopise na tu tematiku. Svakako bih preporučio knjigu Put Nejca Zapotnika.