Iako kao djevojčica nije maštala o svjetlima reflektora, glumica Inga Janjanin na sceni sjaji već desetljećima, točnije puna tri. Htjela je biti veterinarka, studirala je ekonomiju, no jedan ju je angažman statistice u osječkom HNK-u opčinio i zarazio toliko da je na daskama koje život znače ostala sve do današnjih dana. Nekada stidljivo "stvorenje", iza sebe ima brojna i zapažena glumačka ostvarenja, a i ispred sebe projekte kojima se iznimno veseli.

Gorljivo ste htjeli biti veterinarka, usmjeravali su vas prema nekom drugom i "praktičnijem" zanimanju, no svemir je imao za vas druge planove. Kako je počela vaša glumačka priča?

- Tako je, cijelo sam svoje djetinjstvo i mladost htjela biti veterinarka, baviti se životinjama, spašavati ih i liječiti. Po knjižnici sam uvijek tražila i vadila stručne knjige vezane uz veterinu i srodne teme, no čini se neka je viša sila imala drugi plan za mene. Roditelji su se protivili mom odabiru, smatrali su da trebam nekakav uredniji, lakši i stabilan posao i usmjeravali me prema ekonomiji. Studirajući ekonomiju, poželjela sam imati svoj džeparac. Posao biljeterke u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku koji sam obavljala čak i u ratnim godinama to mi je omogućio. No slučajnost ili sudbina dovele su me na scenu. Gospodin Tomislav Durbešić odabrao je četiri djevojke za statiranje u opereti Otmica iz Saraja Wolfganga Amadeusa Mozzarta među kojima sam bila i ja. U tim je ratnim godinama kazališni plesni ansambl bio devastiran te sam dobila priliku zaplesati u predstavama Nikola Šubić Zrinski i Pustolov pred vratima. Uslijedila je ponuda tadašnje ravnateljice Jasminke Mesarić da se pridružim ansamblu Dječjeg kazališta i, eto, tako se sve zakotrljalo.

Uslijedile su brojne i zanimljive uloge, gostovanja, probe i izvedbe. Recite nam više o predstavama koje su obilježile vaših 30 godina na pozornici.

- Početak nije bio lagan s obzirom na to da se nisam školovala za glumu i lutkarstvo, pa nisam o tome znala ništa. Važno je naglasiti kako tada nije postojala lutkarska akademija. No, korak po korak, uz svesrdnu pomoć starijih kolega, učila sam o različitim aspektima ove umjetnosti koja je vrlo specifična i svaka je predstava bila novi izazov. Bilo je tu divnih predstava kao što su Djevojčica sa žigicama, Badnjak u garaži, Don Quijote, Poštarska bajka, Pepeljuga, Bijeli jelen, Kresivo, Ivica i Marica, Kneja i moja prva uloga, mala lisice u nezaobilaznom Zeki, Zriki i Janjetu, da bih napredovala do uloge Zeke u današnjim danima. Bilo je tu nezaboravnih gostovanja na Tajvanu, u Kini, po cijeloj Europi, ali i napornih proba koje su trajale ponekad i do dva u noći. Ponekad je takav tempo teško uskladiti s privatnim životom i potrebno je puno razumijevanja među kolegama, no na kraju se sve uvijek nekako posloži. Uvijek mi ostaju i lijepa sjećanja kao što je i naše prvo gostovanje na Tajvanu, kada smo bili smješteni u tamošnjim obiteljima i živjeli po njihovim običajima i "pravilima". Prekrasno iskustvo koje mi je donijelo prijateljstvo koje i danas traje.

Uloga Maikove majke u predstavi Čik višnja je na sladolednom kupu vašeg umjetničkog rada. Recite nam više o predstavi, ulozi, redatelju…?

- Predstava Čik topla je priča o odrastanju, prijateljstvu, ljubavi, o dva dječaka koja pripadaju različitim svjetovima. Primjenjiva je u svakom prostoru i vremenu. To je predstava za mlade nastala prema romanu koji je doživio i svoju ekranizaciju, više je puta postavljena na scenu, a na našu ju je postavio Samo M. Strelec, čovjek i redatelj širokog spektra sposobnosti. Nije bilo teško postati Maikova majka, jer ju nosim u sebi i u privatnom životu. Vrlo ju emotivno proživljavam.

Kako ste proslavili jubilej?

- Proslavila sam jubilej u krugu obitelji, kolega i prijatelja koji su mi uvijek bili podrška i koje ne bih mijenjala nizašto, a koji su me uveselili svojom pažnjom i ugodnim riječima. Slavlje je bilo u prigodnom okruženju Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku do duboko u noć.

Vaše iskustvo govori da se treba boriti i nikada ne odustati od onog što vas u životu ispunjava. Jeste li zadovoljni kako se život posložio ili u vama još negdje čuči mala veterinarka?

- Još sam gorljivi ljubitelj životinja, kao i prirode općenito. Živim s dva psa, moje dvije cure, a život se posložio baš onako kako treba i ništa ne bih mijenjala. Sretna sam, zadovoljna i ispunjena. Nisam veterinarka, ne bavim se ni ekonomijom. Rekla bih da ispred svakog od nas postoji životni put kojeg možda nismo svjesni, ali on pronađe nas.

Niste skloni otkrivati previše o budućim projektima, možda ipak, za nas, bar natruha.

- Moj će budući projekt biti ulaganje u samu sebe. Voljela bih zasvirati svoju harmoniku koja već godinama skuplja prašinu u podrumu. Želja mi je naučiti šivati, a također volim provoditi vrijeme na svojoj Dravi, putovati, možda učiti portugalski jezik… Poželjno je da svaki glumac radi na sebi i stječe nove vještine, dakle, želim si sve ono što me veseli.

U karijeri ste surađivali s mnogim redateljima, glumcima… Kako sami kažete, nije uvijek sve bilo lako, no bilo ja čarobno. Tko je najčarobniji od vaših dosadašnjih suradnika i kolega?

- Doista ne mogu izdvojiti samo jedno ime. Cijela je plejada zanimljivih, divnih ljudi. Voljela sam raditi s Ljudmilom Fedorovom te sa Sašom Anočićem, uz kojeg me vezalo prijateljstvo još iz vrtićkih dana, s Marinom Carićem i Dubravkom Crnojević-Carić, Ivanom Leom Lemom, s dragim dvojcem Ivica Buljan i Robert Waltl, s Tamarom Kučinović, Hrvojem Seršićem... Imala sam priliku surađivati s Arsenom Dedićem, s Krešimirom Mikićem, a najdraži su mi kolege bili i ostali moj ansambl.

Ranije su stariji kolege bili podrška vama, danas ste vi potpora mladim snagama. Kakav je osjećaj primati i dijeliti znanje i iskustvo?

- Kad sam prvi put zaplesala u HNK-u, veliku sam potporu imala od mojih dragih prijateljica Zrinke i Verice, one su me uvele u prve plesne korake i koreografije predstava. Nakon dolaska u Dječje kazalište veliku su mi potporu pružili Ante Zubović, Lidija Helajz i Zvjezdana Bučanin. Naučili su me prvim lutkarskim pokretima i uveli u tajne zanata. Danas Dječje kazalište obiluje divnim, obrazovanim, pristojnim i mladim ljudima koji su budućnost kazališne scene. To su naši Gordan, Ivana, Tena, Srki i drugi… Velika je to obitelj koja se druži na rođendanima, roštiljima, vikendicama, postaju kumovi, neki se zaljubljuju, neki odljubljuju. Živimo život, mogu reći, dobar, prijateljski, pun uvažavanja. Primati i davati vrlo je poticajno, zanimljivo, kreativno, nikad dosadno. Čast mi je raditi s vrlo darovitim, marljivim, mladim kolegama koji ginu za ovaj posao i pravo su osvježenje.

Koliko vam je u karijeri pomogla ljubav prema knjizi i čitanju? Što čitate danas i kojim naslovima se rado vraćate?

- Još kao malena djevojčica voljela sam čitati. Tada mi je omiljena literatura bila Bambi, Heidi, Vlak u snijegu. Pohađajući gimnaziju, završila sam smjer bibliotekarstvo-arhivarstvo. Ljubav prema knjizi uspješno sam prenijela i na svog sina Mihaela. Uvijek se rado vraćam ruskim klasicima, što možda danas nije popularno, no mislim da kulturu i umjetnost ne treba miješati s ovim strahotama koje se događaju danas. I dalje mi se u ruci nađu Dostojevski i Zločin i kazna, Čehov i njegove Tri sestre, tu je još i Hemingwayev Starac i more, također i Orwellova 1984. Kada sam bila mala, tata mi je čitao pjesmu Petra Preradovića, Putnik. Tada ju nisam shvaćala, sada mi je puno jasnija i neizmjerno draga. Volim se prije spavanja podružiti i s našom Ivanom Šojat. Trenutačno mi je u rukama Kosa anđela, biografija sjajnog Kurta Cobaina.