Mrkonjić: Upravo nam naš vlastiti ego često kroti mogućnost rasta
Datum objave: 25. lipnja, 2022.
Okušao se na malim i velikim ekranima, na kazališnim daskama, u dugometražnom
i kratkom filmu, serijama, predstavama, spotovima... Asistent je na
preddiplomskom i diplomskom studiju glume i lutkarstva na AUKOS-u. Domagoja
Mrkonjića, kažu oni koji ga dobro poznaju, odlikuje vrhunski humor, pozitivan
stav, prijateljstvo i "bacanje na glavu" u brojnim izazovnim projektima i
angažmanima. U današnjem intervjuu otkrivamo što o navedenom misli sam Domagoj,
koji je inzistirao da prijeđemo na ti.
Najbolji posao
Usudi se, pokušaj, odvaži
se… Koliko je teško probiti barijeru kod onih sramežljivijih, a koliko teško
primiriti one odvažnije studente? - Svaki je izazov jednako
zahjevan, ali i jednako jednostavan ako se uspijemo sporazumjeti. Nekomu tko se
cijeli život s lakoćom pokazivao bit će čudno odjednom isprobavati suprotnost.
Zapravo je najvažnije biti strpljiv i motivirati proces istraživanja sebe i
svijeta oko sebe. Treba biti odvažan, suočiti se sa strahovima i ne plašiti se
pogreške. Mislim da je tu ključ uspješnog motiviranja obaju principa na proces.
Ako osjete koliko je zabavno biti posvećen umjetničkom pozivu, sve ide puno
lakše.
U čemu se očituje razlika između kroćenja nečije
osobnosti i finog modeliranja i usmjeravanja prema izvlačenju maksimuma iz
glumca? - Kad se sjetim svojih studentskih dana, pa i onih
poslije, sjetim se problema ega. Mlađi ljudi stvari doživljavaju poprilično
osobno, a ljepota je našeg posla stvaranje raznih svjetova i istina. Dugo mi je
trebalo da odvojim svoje ja od svog scenskog ja. Posljednjih sam nekoliko godina
suradnik Anici Tomić, koja daje svoj maksimum da od svih dobije maksimum. I tu
se, mislim, krije razlika. Kada vrhunska umjetnica ne pravi razliku u radu na
ispitnim produkcijama i velikim produkcijama, svi osjetimo odgovornost prema
radu. Isto to se i ja trudim primijeniti u svom profesionalnom i pedagoškom
radu.

Jesi
li ikad osjetilo da te se kroti, sputava u tvom profesionalnom razvoju ili
izričaju? - Osjećaji su, smatram, vrlo subjektivna stvar.
Osjetio sam ja štošta... Nekada sam osjetio nepravdu, jer nije onako kako sam ja
htio da bude. Ali danas sam svjestan da me moj karakter često sputavao da
pogledam širu sliku. Primjerice, nedavno sam zahvalio svojim profesoricama i
profesorima na strpljenju koje su imali za mene. Stoga vjerujem da ipak
napredujem u nekom aspektu širenja svijesti. Često nas kroti upravo naš vlastiti
ego, vlastiti obrasci ponašanja u kojima mislimo da svijet funkcionira samo
onako kako smo mi sposobni komunicirati. Sada sam mišljenja da nam je upravo to
najveći neprijatelj - nesposobnost da čujemo. I ako sam nešto osjetio, osjetio
sam kako sâm krotim svoju mogućnost rasta.
Koliko ti je
umjetnička pedagogija izazovna i što ti znači? - Dio najboljeg
posla na svijetu, fazu u kojoj je na nama odgovornost da studente potičemo na
istraživanje, na igru te na razna divna djela i misli, uz vježbanje njihovih
sposobnosti i stjecanje novih vještina. Izazovi su tu mnogi... U doba zatvorenog
tržišta, osim klasične pedagogije, istražujemo mogućnosti privređivanja od
posvećenja. Tu je, u mom shvaćanju, najveći izazov: kako dugoročno motivirati
posvećenost umjetnosti. Vjerujem da radom na umjetničkim procesima studenti
stvaraju materijale s kojima žele i mogu progovoriti o svijetu oko sebe. Ako smo
u tome uspješni, rezultat je umjetnica/umjetnik koji s radošću dočekuju sljedeći
dan.
Na kojim te kolegijima studenti susreću? -
To je prva godina diplomskog studija Majstorska radionica glume, gdje sam
suradnik spomenutoj redateljici i sjajnoj umjetnici Anici Tomić. Na tom kolegiju
konstantno podižemo levicu, sebi i studentima. Drago mi je svjedočiti tim
tektonskim pomacima koje Anica stvara - tim konstruktivnim kreativnim
p(r)otresima. Također, tijekom svog rada na Akademiji bio sam na nekoliko
diplomskih i preddiplomskih kolegija. Bio sam suradnik Robertu Raponji (svom
prvom dramskom pedagogu), Zlatku Svibenu, dragom Saši Anočiću, Goranu Grgiću, a
ove sam godine prvi put susreo i prvu godinu preddiplomskog studija glume i
lutkarstva, uz kolegicu Katicu Šubarić. Iduće sam pak godine i na trećem
semestru preddiplomskog studija glume i lutkarstva pa me raduje sljedeći izazov.
Osobno te pamtim kao Žutog u filmu ZG80. Kako je bilo snimati
taj film? U njemu si imao veću ulogu.
- Volim reći da mi je
osjećaj u prsima bio: "E, zbog ovoga sam onda i upisao Akademiju". Na tom sam
projektu upoznao sjajne ljude, koji su mi postali i prijatelji... Čak i kumovi!
Marko Cindrić i Rea Brčić-Cindrić iskazali su mi čast da budem krsni kum malenom
Pinu. Mislim da smo kao ekipa stvorili vibru koja probija platno, što nam je
nekako i najavio kolega Marko Janketić. A činjenica da je film 2016. bio
najgledaniji film te da i danas ima status često citiranog i memeovanog samo
potvrđuje upravo tu vibru. S druge strane, profesionalna sloboda koju si mi
redatelj Igor Šeregi, a i scenaristi Robert Cukina i Ivo Balenović poklonili
bila je predivna i imao sam veliku odgovornost opravdati to povjerenje. I njima
i producentima koji su me angažirali. Najvažnije, drago mi je da na pitanje Jesi
ti Žuti?, rado odgovaram Da.
Slijedile su brojne uloge i
projekti. U nekima od njih imao si i dublera, pucao iz kalašnjikova…
- (smijeh) Snimao sam u Hrvatskoj i Švedskoj akcijsku seriju Hamilton,
gdje sam imao čak dva dublera! A ludilo je bilo da sam u lipnju 2021. prešao
10.000 kilometara, snimao i vraćao se na Akademiju. Mislim da je gradirajuća
radost prelazila i na moje studente. Kalašnjikov je došao u ruke na setu filma
Božji gnjev prema istoimenom romanu J. Mlakića, u režiji Kristijana Milića i
produkciji Eurofilma. Ondje sam se čak susreo i s minama... No najvažnije što
bih rekao jest kako mi Akademija za umjetnost i kulturu uz pedagoške izazove
potiče i profesionalno napredovanje. Vrlo sam zahvalan svim voditeljima Odsjeka
za kazališnu umjetnost, kao i svojim profesorima, no smatram da sam nedovoljno
spomenuo ozbiljnu menadžericu umjetničkih kapaciteta Osijeka - Helenu Sablić
Tomić. Naša se dekanica tijekom mog studija, a i poslije, pokazala vrsnim
investitorom u moj umjetnički razvoj.
Spominješ film Božji
gnjev, kada će i gdje film biti prikazan i što možemo očekivati?
- Koliko znam, bit će prikazan na Pula film festivalu 2023. Toliko je
bilo divno na setu da jedva čekam vidjeti plodove rada. Nadam se da će publika
vidjeti ono čemu sam ja svjedočio: sjajnoj atmosferi, vrhunskoj
profesionalnosti, divoti Ive Krešića i Marka Cindrića te masterclassu filma pod
palicom Krisa i Pivca. A divota bi bila još veća da ste upoznali Slavena, Nanu,
Ivu, Ninu, Daria, Lukšu, Leu, Anu, Noru, Joleta, Marka i mnoge druge. Očekujte
zapravo odjavnu špicu, prepunu divnih ljudi, kojima iskreno kažem: Bravo! Hvala!
Nježnost ispred cinizma
Na kojim ste još projektima radili u posljednje vrijeme i što
još novoga pripremate?
- Međunarodni kazališni projekt
B(J)EGUNCI, koji je bio moj, takoreći, kazališni san o igri. Kuhao se nekih šest
godina i ugledao je svjetlo dana zahvaljujući mom divnom prijatelju Dušanu
Mamuli te je bio u sklopu Europske prijestolnice kulture Novi Sad (segment
SEOBE). Tamo sam opet upoznao jednu nadolazeću generaciju čudesnih ljudi,
prepunih talenta i volje. Očekujemo još premijeru u BiH, jer smo imali srpsku i
hrvatsku. Uz to se spremaju neki filmovi dugog i kratkog metra. No, uz pomoć
prijatelja Marija Čordašića, otvorio sam produkcijsku kuću Produkcija 187 pa
vjerujem da ćemo i kroz tu prizmu dati neki znak postojanja. Već smo radili niz
ozbiljnih reklama po Hrvatskoj pa je sada red da se ponudimo i Osijeku.
Čuo sam da si tijekom pandemije puno čitao i radio na sebi.
Možeš li nam što od pročitanog preporučiti?
- Ljetos sam
pročitao gotovo sve od M. Houelbecqa, koji me izrazito dojmio. Zatim, upoznao
sam dragu Ivanu Bodrožić i uzeo si vrijeme za Sinove i kćeri... Vrijedilo je. A
upravo čitam Divni svijete, gdje si Sally Rooney, čiji su me Normalni ljudi
ganuli potrebom za nježnosti. Tako da preporučujem svako štivo koje nas podsjeća
na sposobnost da biramo nježnost ispred cinizma, empatiju ispred apatije i
preuzimanje odgovornosti umjesto kukavične pasivnosti.
Foto: JOANNA PACIOREK