Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Tena Milić Ljubić: Kazalište se događa sada i ovdje, bitno je biti prisutan
Datum objave: 4. lipnja, 2022.

Pjeva kao slavuj, brbljava i vesela, emotivna i strastvena, na pozornici uvijek spremna dati ranjive i snažne dijelove sebe. Tako ju opisuju kolege i oni koji svakodnevno rade s njom. Tena Milić Ljubić rođena je Zagrepčanka, završila je Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, a od 2021. članica je ansambla našeg donjogradskog Dječjeg kazališta. Razgovaramo o teatru, studentima, neraskidivoj vezi između knjige i kazališta te planovima za budućnost.



Akademija promjena


Iz Zagreba, prvo u Donji Miholjac pa u Osijek, pružaju li manji gradovi više prilika za umjetnike ili je obrnuto? Kakva su vaša iskustva?

- Uz Zagreb me veže mjesto rođenja, uz Donji Miholjac djetinjstvo i odrastanje, a Osijek mi je pomogao da postanem ono što sam danas. Teško mi je o tome govoriti jer sam nakon studija odlučila ostati u Osijeku iako nisam imala posao ni određeni plan kako doći do njega. U većem gradu zasigurno ima više prilika, ali i više konkurencije. Bitno je znati što želiš i kako svoje želje ostvariti. Ako si dobar u onome što radiš, vjerujem da možeš uspjeti bilo gdje.


Gotovo se može reći da ste nedavno diplomirali, a već ste se ostvarili na brojnim poljima. No prije toga, kakva vas sjećanja vežu uz studentske dane i sam studij?

- Da, diplomirala sam prije tri godine. Danas, kad razmišljam o svemu tome, imam osjećaj da sam cijeli jedan život proživjela na Akademiji. Ona te promijeni na svim razinama. Mislim da nakon prve godine studija uopće nisam znala tko sam i hoće li od mene ikada biti glumice. Prva vještina koju sam svladala bila je disciplina, bez koje se u ovom poslu ne može opstati. Osim toga, tu su i radna etika, posvećenost, poštovanje prema kolegi koji ti je "svetinja" te briga o vlastitom tijelu i glasu što ti je instrument za rad. Svaki je profesor na Akademiji ostavio neki trag u mom umjetničkom sazrijevanju. Ponekad nisam razumjela što mi govore, da bi nakon tri godine shvatila i znala da ipak neke stvari nisu bile uzalud. Na Akademiji sam stekla i prijatelje koji su mi danas kao obitelj. Vjerujem da me sve to učinilo boljom osobom. Teško je bilo kada sam završila studij i vratila se u normalan svijet. Trebala mi je godina dana da se prilagodim na to da nemam 12 sati obveza i da više ne viđam svoje kolege svaki dan, cijeli dan.

Još ste kao studentica igrali predstave u HNK-u u Osijeku i Kazalištu Virovitica. Kakav je osjećaj prvi put stati na pozornicu, pred publiku?

- Moram priznati da svoje najveće treme pamtim kao one s akademskih ispita. Kad to preživiš, sve ti je lakše. Tamo si kao pod povećalom, radiš puno i osjećaš veliku odgovornost prema kolegama i profesorima. Moja je prva predstava bila Krvava svadba u režiji Damira Zlatara Freya. S kolegama s klase imala sam manje glumačke zadatke, i to mi je bila velika čast i zadovoljstvo. Tada sam prvi put vidjela kako se radi predstava i koliko je predivno imati priliku živjeti unutar toga svijeta. Ni tada ni danas nisam neki "tremaroš", sigurna sam u ono što radim i stojim iza toga. Kazalište se događa sada i ovdje, bitno je biti prisutan.

Nakon što ste diplomirali, prvu ste profesionalnu dramsku predstavu odigrali u Pečuhu. Kako je do toga došlo, recite nam više o samoj predstavi.

- Pečuh se dogodio sasvim slučajno, iako ja ne vjerujem u slučajnosti. Prije te uloge igrala sam u raznim produkcijama, ali ovo je bio moj prvi veliki zadatak. Bilo je to razdoblje kad sam bila slobodna od projekata i željna posla i rada na sebi. Predstava je pučka komedija pod nazivom Tri put Bog pomaže, u režiji Slavena Vidakovića. Nikada do tada nisam se susrela s ovim žanrom i mogu reći da sam se neopisivo zabavila i uživala u radu. Naučila sam puno od iskusnijih kolega i zaljubila se u komediju koja se prije činila jednostavnijom nego što zapravo jest. Divno je koliko publika voli spomenutu predstavu i svaki je put nevjerojatno zadovoljstvo igrati ju iznova.

Suradnja s pečuškim kazalištem traje i danas?

- Na moje veliko zadovoljstvo, da. Druga predstava u kojoj sam imala čast igrati je Metoda, u režiji Nine Kleflin. Iako je uloga bila zahtjevna, zahvaljujući vodstvu izvanredne redateljice, kojoj sam neizmjerno zahvala na prilici, uspjela sam pomaknuti osobne granice i pronaći u sebi nove svjetove. Za mladog glumca nužno je da iskoristi svaku priliku i da sve svoje snage usmjeri na probijanje vlastitih granica.

Članica ste ansambla Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, možete li nam reći više o razlikama između dječjeg i dramskog teatra?

- Za pravog umjetnika i glumca koji ima nešto reći ne postoji razlika. No, ipak, glavna i osnovna razlika je u namjeni. Dječji je teatar namijenjen djeci, a dramski teatar odrasloj publici. Ako smo svjesni te razlike, jasno je da se gluma, vizualnost i tematika moraju prilagoditi određenom teatru. Bitno je da znamo dob za koju je predstava namijenjena i sukladno tome pristupamo radu na njoj. Djeca su vrlo iskrena publika i teško ju je prevariti. Upravo zato sam neopisivo sretna što u Dječjem kazalištu imam priliku razvijati svoj zanat pod budnim okom najiskrenijih gledatelja.

Rokovnik spašava život


Vanjski ste suradnik na Fakultetu za odgoj i obrazovanje te na Akademiji za umjetnost i kulturu. Kako je raditi sa studentima, gdje vidite prostor za napredak na akademskim razinama?

- Moj je pedagoški rad trenutačno na čekanju zbog svih obaveza koje imam u kazalištu, no vjerujem da je to samo privremeno. Rad sa studentima oplemenjuje i tjera te da se stalno preispituješ i držiš korak s njima. Mladi ljudi, zaljubljenici u svoju buduću profesiju, energija su koja pokreće sve oko sebe. Napredak vidim kroz više projekata i u suradnji studenata s kazalištima jer je iskustvo najvažnije za umjetnički razvoj.

Vjerujem da planova imate puno. Odmah koristim priliku pitati vas kako sve stižete, dobro organizirate vrijeme, ili je nešto drugo posrijedi?

- Planovi uvijek postoje, dobro je da je tako. Raspored je gust, ali dobro je planiranje vremena najvažnije. Iako ga ne volim, moram priznati da mi je rokovnik spasio život. Kada imam previše obveza, živim dan po dan. Ne volim živjeti pod pritiskom i prihvaćam onoliko obveza koliko mogu obaviti da me ne opterećuju i da ni jedna ne trpi na kvaliteti. Bitno je biti svjestan svojih mogućnosti i usprkos poslu uživati u svakom trenutku.

Kad smo kod vremena i organizacije, kazalište i knjiga usko su vezani. Što čitate u slobodno vrijeme, što biste preporučili?

- Tako je, pisana je riječ moj svakodnevni suputnik. Najčešće sam zaronjena u dramske tekstove predstava koje igram ili one koje ću uskoro igrati. Čitanje sam zavoljela zahvaljujući Harryju Potteru, rusku književnost zbog Ane Karenjine, a drame susretom s djelima Miroslava Krleže. Volim sve što je na papiru, pa od knjiga nerijetko posežem i za onima o kulinarstvu i ljekovitom bilju. Neke od posljednje pročitanih, a meni dragih su Bela, dijete drago - pisma Bele i Miroslava Krleže, druga je Obrazovana - memoari Tare Westover, koja je odrasla u mormonskoj obitelji.