Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Znatiželja mi je nezasitna i nikad se ne žalim zbog toga
Datum objave: 16. travnja, 2022.

Kipar, ilustrator, slikar, kostimograf, autor vizualnih identiteta. Producent, scenarist, redatelj, montažer, scenograf. Suprug, otac i prijatelj. Boris Sekulić, ako je suditi prema svemu navedenom, živi sto života. Radio je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, danas je samozaposlen i u brojnim angažmanima radi kao freelancer. Dobitnik je više nagrada, među kojima svakako valja izdvojiti dva Porina, prvi za najbolje likovno oblikovanje glazbenog albuma, drugi za najbolji video godine.



Primijenjeni umjetnik



Kad ste stigli sve te vještine svladati i ostvariti se u njima? Spomenut ću samo glazbene spotove na kojima ste radili, a kojih je već više od 60!

- Znatiželja mi je nezasitna i nikad se ne žalim zbog toga. I sam se nekad iznenadim koliko se toga skupilo. Odgovor je vjerojatno u činjenici da malo spavam, otprilike pet sati dnevno. Druga je bitna stvar da volim brzo završiti ono što sam započeo jer me već čeka sljedeći projekt. Vremenski rokovi i druga ograničenja pružaju najveću slobodu, koliko god kontradiktorno zvučalo.

Na spotovima radite kao producent, scenarist, redatelj i scenograf, nerijetko ste i montažer i kostimograf. Zašto je tomu tako?

- Bez obzira na sve potpisane funkcije u spotovima, smatram se i dalje samo primijenjenim umjetnikom. Likovnost je prva i posljednja postaja na tom putovanju. Za to područje osjećam da ga razumijem i da pjesmu mogu nadograditi. Sve ostale funkcije radim u samoobrani, iako sam s vremenom puno naučio i stekao sigurnost. Uživam u cijelom procesu stvaranja i timskom radu. Budžeti spotova su ograničeni, pa je često i to razlog zašto ne angažiram profesionalce za svaki segment.

Vjerujem da vas svaka suradnja s glazbenicima obogaćuje. Međutim, postoje li neke suradnje i ostvarenja na koje ste posebno ponosni?

- U poziciji sam da biram pjesme i suradnike, pa je logično da radim s glazbenicima s kojima mi je ugodno. Uvijek ću izabrati dobrog čovjeka umjesto dobrog umjetnika, što ne znači da jedno isključuje drugo. Ponosan sam na sve suradnje, a izdvoijo bih možda suradnju s grupom Let 3 jer su mi jedan od najdražih bendova, pa je bio poseban užitak s njima raditi. Ponosan sam i na sve suradnje s Kandžijom. Jako smo dugo prijatelji i drago mi je da smo snimili skupa dosta spotova.

Vaši su spotovi puni zanimljivih detalja koji, kao potpora glazbi i riječima pjesama, uspješno služe funkciji prenošenja emocija. Što vas inspirira? Umjetnik, pjesma ili nešto treće?

- Ti detalji i sama likovnost svakog spota ono su što mi je u fokusu. Drago mi je da ste to istaknuli. Boja i oblik gradivni su elementi mojih spotova. Pokušavam istaknuti karakter izvođača, a pjesmi dati "okus i miris", što postižem "začinima iz vlastitog uzgoja". Danas je puno redatelja spotova koji bez ikakve zadrške recikliraju tuđe ideje, što je meni, osobno, najniži oblik stvaranja. Jedini način da budeš autentičan je da pružiš publici sebe. Kako nisam formalno ni redatelj ni snimatelj, shvatio sam da je likovno promišljanje nešto što mogu ponuditi u svojim spotovima. Imam sreću da radim puno s mladim izvođačima, koji su otvoreni za moje ideje i s punim povjerenjem ulazimo u realizaciju.

Aktivno djelujete u raznim područjima vizualne i primijenjene umjetnosti. Imate li prvu ljubav, umjetničku granu kojoj se uvijek rado vraćate?

- Jako volim crtati. Crtežom/skicom započinjem sve što radim. Ostala područja zahtijevaju određenu opremu, prostor, dodatne suradnike, a crtež je u produkcijskom smislu najjednostavniji. Osim toga, i najdirektniji je u izražajnom smislu. Tako da je, bez obzira na veliku ljubav prema svemu što radim, crtanje ipak malo iznad svega.

Pripremate li kakvu novu izložbu? Kako uopće nastaje izložba?

- Imam dosta radova spremnih za izlaganje, ali kako sam stalno u angažmanima, jednostavno ne stignem sjesti i poslati prijave za izlaganja. Posljednjih sam godina izlagao na pozive, što mi je puno jednostavnije jer ne moram pratiti natječaje. Nastajanje izložbe nema standardan proces, jednak kod svih umjetnika. Neki umjetnici jednostavno stvaraju svoje radove u atelijeru i kad ih se skupi određen broj, odluče ih predstaviti. Drugi pak imaju vrlo jasan koncept u samom početku i s njegovom realizacijom spremni su za predstavljanje. Puno je pristupa i svi su legitimni. Ono što je, po meni, najvažnije jest da izloženo djelo predstavlja autora. Nije važan ni medij ni mjesto izlaganja, važno je samo ono što se govori svojim radom. Tišina je također važan dio, jer čovjek uči samo dok sluša. Tako da je i izlagačka stanka često korisna.

Iz kazališta na film


Ne smijemo zanemariti ni vaše angažmane na filmu i u kazalištu, pokušajte nam ukratko opisati svoj rad u tim područjima umjetnosti.

- Kazalište je jedna od najvećih ljubavi. Obožavam ga kao konzument, ali i kao autor koji je sudjelovao u stvaranju desetak predstava. Bio sam angažiran kao scenograf, kostimograf, autor maski, oblikovatelj lutaka. Kazalište nudi puno više slobode za kreativno izražavanje, ali je, nažalost, jako slabo plaćeno. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih sam prešao na film. U posljednjih sedam-osam godina radio sam na gotovo 40 filmova, od kojih je većina stranih. Angažiran sam u scenografskim ekipama kao scenski slikar i kipar. Glavni mi je zadatak imitirati razne materijale poput bronce, mramora, hrđavog željeza i ostalih površina koje se u scenografiji izvode u stiroporu ili nekom drugom jeftinom i laganom materijalu. Za razliku od kazališta, gdje su te imitacije samo metafora, na filmu to mora biti jako uvjerljivo izvedeno, tako da se na velikom platnu ne vidi da se radi o prijevari. Posljednjih sam godina stekao puno znanja i iskustva, tako da radim i u drugim zemljama u velikim holivudskim projektima. Obožavam taj posao jer neću nikad proživjeti dva ista dana.

Imate uvid u kulturno-umjetničku scenu u Hrvatskoj, u trenutno stanje. Što je, prema vama, najveći kočničar, što pokretač?

- Najveći je kočničar, sigurno, mali proračun za kulturu, koji se iz godine u godinu smanjuje. Odgovornost je dijelom i na samim dionicima kulture, koji su često zatvoreni u svoj svijet i ne komuniciraju na van. Najvećim pokretačima vidim ljude koji rade na popularizaciji umjetnosti i kulture. U prvom bih redu istaknuo ekipu koja se bavi street artom i posljednjih je godina napravila sjajne rezultate. Njihov je rad vidljiv i komunicira direktno s publikom. Društvo bez kulture ne može opstati, ali je bitno da se to društvu malo plastičnije ilustrira.

Nakon svega navedenog jasno je da ste svestrani i talentirani! Međutim, što naša poznata glazbenica Jelena Radan, vaša supruga, kaže na vaše pjevanje i ples? (smijeh)

- To su dvije stvari koje jako volim i jako ne znam. Evo jedna njezina izjava koja objašnjava sve: "Da uhvatim zlatnu ribicu, tražila bih od nje da ti da sluh." (smijeh)

Pretpostavka je da zbog naravi posla puno čitate. Kakvi vas naslovi opuštaju, možete li nam dati nekoliko književnih preporuka?

- Baš zbog naravi posla ne stignem čitati koliko bih volio. (smijeh) Najviše me opušta dobra priča, vješto napisana rečenica i bliska tema. Preporučio bih nekoliko domaćih autora. Oduševila me knjiga Elijahova stolica Igora Štiksa. Za one koji još nisu stigli pročitati Črna mati zemla Kristijana Novaka, mislim da neće požaliti, te za kraj knjiga Damira Karakaša Sjećanja šume. Radi se o tri masterpiecea suvremenih hrvatskih književnika koja će garantirano potaknuti čitatelja da pročita još poneko domaće štivo.