Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Aljoša Čepl: Sa svakim novim tekstom kao da ponovno učite čitati
Datum objave: 29. siječnja, 2022.

Sve zreliji i iz uloge u ulogu sigurniji, Aljoša Čepl glumac je mlađe generacije osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Nedavno je obilježio desetu godišnjicu aktivnog glumačkog rada u gornjogradskom teatru. Voli sport, osobito američki nogomet, Korčulu, uz Osijek, navodi najljepšim mjestom na svijetu. U sve je navedeno poznat i priznat kao osoba koja priča i smišlja vrhunske viceve.



Ansambl kao obitelj



Još ste za vrijeme studija imali priliku igrati predstave u HNK-u Osijek? O kakvim se ulogama radi, koliko su takve prilike važne za razvoj mladog glumca?

- Da, već nakon treće godine studija glume i lutkarstva imao sam priliku raditi na predstavi Paralelni svjetovi Mire Gavrana, u režiji Roberta Raponje. Ta mi je uloga otvorila vrata k novim projektima i glumačkim prilikama. Dobiti mogućnost rada na predstavi u profesionalnom kazalištu, sa sjajnim ansamblom, za vrijeme trajanja studija neizmjerna je blagodat i sreća koju jedan mladi glumac može poželjeti. U našem se poslu uloge ne dijele na male i velike, nego na iskorištene i propuštene prilike. Važno je svakoj ulozi pristupiti jednako ozbiljno i posvećeno, promatrati kolege i učiti od njih, te biti dio stvaralačkog procesa kazališne magije.



Član ste ansambla Drame, prošlo je nešto više od deset godina otkako ste u HNK-u. Kakav je glumački život, osobito život mlađih glumaca?

- Život s ansamblom je poput života s obitelji, ima svega, uspona i padova, no uz sve prepreke i izazove, unutarnje i vanjske, slovimo za izvrstan ansambl koji radi sjajne predstave koje prepoznaju i kritika, i struka, i publika. Raznovrstan smo ansambl, ima nas od svuda, iz različitih dijelova Hrvatske, iz Srbije, Bosne i Hercegovine… Ponosan sam što sam dio tog kolektiva, jer uz to što radimo zvučne i kvalitetne naslove, međusobno se jako volimo, cijenimo i poštujemo. Glumčev je život dinamičan i u većini slučajeva nepredvidiv, jer svaka je uloga i svaka predstava trnovit put k uspjehu. Ima ona stara "Jednom hop, triput trop", odnosno, kao i u svemu, ne može sve biti onako kako smo zamislili, niti svaka uloga mora biti fantastična. Ponekad kad mislite da radite sve dobro, nešto pođe po zlu. I obratno. Neuspjeh je samo odgođeni uspjeh.



Što vas je u tih deset godina obilježilo u profesionalnom smislu?

- Deset godina! Nemam osjećaj da sam tu toliko dugo. Kad stanem na scenu, još uvijek sam onaj isti klinac s prorijeđenom bradom, 15 kilograma manje i istim onim elanom i željom za dokazivanjem i napretkom. Trema je i dalje sveprisutna, ali ona pozitivna. Ono što sam o sebi naučio je to da sam prilagodljiv, da podjednako baratam dramatičnim i komičnim elementima, da sam timski igrač, neiskvareni pacifist i vječiti optimist, čak i kada pesimizam pokuša preuzeti stvar. Igrao sam u dosta predstava i surađivao s jako mnogo redatelja, od svakoga sam ponešto naučio, a nadam se da su i oni nešto naučili od mene. Fascinantno je da nakon tridesetak odigranih uloga svaka sljedeća nije ništa lakša, dapače, pri upoznavanju s novim tekstom kao da ponovno učite čitati.



Nominirani ste za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji "Najbolji glumac do 28 godina", i to u dvije predstave. Možete li nam otkriti više, emocije, značaj, reakcije obitelji i prijatelja?

- Imao sam veliku sreću da sam sudjelovao u dvije velike i višestruko nagrađivane predstave, u Unterstadtu Ivane Šojat, u režiji Zlatka Svibena, kao i u predstavi 260 dana Marijana Gubine, u režiji mog velikog prijatelja Dražena Ferenčine. Nominacija za kazališnu nagradu nije nagrada, ali je potvrda napornog rada, uloženog truda i prepoznate kvalitete. Iako nijednom dosad nisam dobio nagradu, to me nije sputalo niti obeshrabrilo, isto kao što smatram da zbog nagrade ne bih digao nos i odletio u nebesa. Podršku prijatelja i obitelji imam neovisno o nagradama i dostignućima, oni su mi najsnažnija potpora u tom xy krugu pakla, gdje konstantno susrećem pisce, dramaturge, redatelje, a ponajviše glumce.



Uz kazališne angažmane, snimate i za male i za velike ekrane, reklame, serije i filmove. Uskoro ćemo vas moći gledati i u seriji Šutnja, ali i u filmu Sveta obitelj. Koliko nam smijete otkriti?

- Zapravo vam ne bih smio otkriti ništa, ali ne zato što sam tajanstven, nego zato što tako stoji u ugovoru. (smijeh) Serija Šutnja Dalibora Matanića kriminalistička je priča o silovanim i ubijenim ženama i djevojkama, a radnja se odvija u Osijeku i Kijevu, prati detektive i njihovu istragu. U seriji igram jednog od forenzičara, ulogu koja mi je omogućila uvid u sam proces istrage, što me oduvijek zanimalo. Film Sveta obitelj Vlatke Vorkapić slavonska je melodrama o jednoj obitelji, puna intrige i zapleta, s krajem kakvog će malo ‘ko očekivati. U filmu igram ulogu kuma Franje, veselog i raspjevanog Šokca te najboljeg prijatelja glavnog lika. Gluma pred kamerom zahtijeva drukčiju pripremu i samu izvedbu od one kazališne, pa je samim time meni izazovnija i neistraženija kao "početniku" u tom mediju.



Volite sport, igrate košarku, dugo ste godina trenirali odbojku, a danas s još jednim Aljošom dijelite strast prema nogometu, onom američkom?

- Sportom se bavim cijeli svoj život. Kao mali kratko sam trenirao tenis i nogomet, a dugogodišnje sam bavljenje odbojkom, nažalost, morao prekinuti zbog obveza na fakultetu. Prije nekoliko godina, u nedostatku igrača, tata me je pozvao na "basket", na rekreaciju koja se u kratkom vremenu proširila na dva koša te se stvorilo društvo i prijateljstvo, čak i izvan košarkaškog parketa. Što se tiče praćenja sporta, mogu reći da je lista pozamašna, iako moram naglasiti da sam zadnjih nekoliko godina zaluđen američkim nogometom. To je vrlo kompleksan sport u kojemu su podjednako važni igrači na terenu, treneri i njihovi asistenti, kao i analitički pristup igri. Na jednom sam sponatanom druženju upoznao poznatog bivšeg nogometaša Aljošu Vojnovića. Zanimljivo je i pomalo nevjerojatno to što smo obojica, uz to što smo imenjaci, i istog horoskopskog znaka te pratimo za naše prostore manje popularan sport, zagriženi navijači istog kluba.


Ljetujete na Korčuli, kažu nam, obožavate biti ondje. Punite li na otoku baterije za ostatak godine?

- Korčula je praktički moj drugi dom, točnije mjesto Prigradica na Korčuli. Prvi sam put ondje bio još davne 1989. godine u maminom trbuhu i od tada, izuzev ratnih godina, svako ljeto provodim na Korčuli. Osim što mi ljetovanje služi kao odmor, Prigradica je i moje mjesto za akumuliranje energije. Osim prekrasne prirode, uz Korčulu me vežu i prijatelji s kojima sam ondje odrastao i s kojima dijelim najljepše ljetne uspomene.

Odnedavno zaručen



Isti nam izvor kaže da ste sretno zaljubljeni već neko vrijeme? Odabranica je iz svijeta glume?

- Odabranica nije iz svijeta glume, iako ponekad pomislim da je. (smijeh) Šalu na stranu, radi se o predivnoj Beograđanki, prekrasnih zelenih očiju i "đinđeraste" kose, koju sam nekad davno upoznao, a kao i u svakoj modernoj priči, društvene su mreže odigrale svoje. Već neko vrijeme živimo u Osijeku skladno i sretno, a odnedavno su pale i zaruke koje smo proslavili u krugu obitelji i prijatelja.


Što čitate uz scenarije, možete li nam preporučiti nekoliko naslova?

- Iako se većina mog čitalačkog repertoara zasniva na dramskim tekstovima, nađe se tu pokoji roman i biografija poznatih osoba iz različitih društvenih sfera. Trudim se da uz probe, snimanja i socijalni život nađem vremena za dobro štivo. Priča o neobičnom vitezu Don Quijoteu iz Manche zasigurno je djelo koje me se u ranim čitalačkim počecima najviše dojmilo. Čak sam na prijamnom ispitu za studij glume odabrao jedan njegov monolog. Camusov Stranac također je jedno od djela koje me je oblikovalo i s kojim sam pomalo ubrzano odrastao te bih ga svakome preporučio. Uvijek se rado vraćam klasicima, pa tako sada ponovno čitam Rat i mir, jer smatram da svako novo čitanje pruža drukčije iskustvo i novi doživljaj. Volim krimiromane Alfreda Hitchcocka, epsku fantastiku J. R. R. Tolkiena, a kad god se krenem preispitivati o svom pozivu, uvijek se vraćam starom bardu Shakespeareu.

(Foto: Kristijan Cimer)