Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Važno je biti nositelj nade, osobito onda kad je najteže
Datum objave: 24. prosinca, 2021.

Zaređen je za svećenika 1990., u Đakovu, uoči Domovinskog rata. Osim župničke službe, duhovni je asistent zajednice MIR u Osijeku, duhovnik katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara te duhovnik Zajednice Cenacolo. Dobitnik je Povelje humanosti za predani rad u pobuđivanju solidarnosti, za humanitarno djelovanje, za pomoć ovisnicima kroz formiranje i uspješno djelovanje Zajednice Cenacolo. O nemirnim vremenima i pronalaženju mira u nama samima, razgovaramo s prečasnim Ivanom Jurićem, župnikom Župe Preslavnog Imena Marijina, i dekanom Osječkog istočnog dekanata.



Sinovi svjetla


Izazovna su vremena diljem planeta, mnogi su suočeni s brojnim prirodnim katastrofama, pandemijom, velikim podjelama unutar društva. Kako u svemu tome sačuvati mirnu glavu?

- Današnja vremena možda su prenaglašena, no ako gledamo povijest čovječanstva, uvijek je toga bilo. Pandemije su u nekim ciklusima prisutne svakih stotinjak godina. U Osijeku tako postoji nekoliko zavjetnih kapelica nastalih kao zahvalnost Bogu od strane onih koji su preživjeli. Rekao bih, pod nebom ništa novo. Svako je doba teško, ili, točnije, svakom je vrijeme u kojemu živi najteže. Svatko se nosi s problemima zavisno od onoga što u sebi nosi. Ima li u sebi istinsku vjeru, ili je to izvanjska, folklorna vjera. Naše je živjeti istinski, u punini, po svojoj savjesti, ali i prema vjerskim normama koje nam pomažu ostvariti se dok obitavamo na zemlji. Važno je biti nositelj nade, osobito onda kad je najteže.


Bolest COVID-19 i pred vas je stavila nova pravila ponašanja, služenja mise. Kako ste se organizirali, zadržali vjernike u crkvi?

- Sigurno da nas je sve kao društvo ova pandemija značajno pogodila, mnoštvo ljudi i ranila. Dobrim se dijelom nismo niti snašli kako treba u svemu tome, pa mogao bih reći i sama Crkva je ponekad dio tog nesnalaženja. Međutim, svi tražimo rješenja i pokušavamo odgovoriti na ova pitanja vremena. Postoji unutar Drugog vatikanskog koncila dokument koji se zove Lumen gentium, što znači Svjetlo naroda, a koji naglašava: Čitajte znakove vremena. Današnji znakovi jesu snažni, ima mnogo toga za iščitati. Priklonimo se stoga svjetlu, budimo sinovi svjetla. U okviru mjera organizirali smo župni i vjernički život. Pa i onda kada je bilo ograničenje vezano uz broj vjernika, imali smo u uobičajenim terminima na nekoliko mjesta organizirane svete mise. Čini mi se da smo kao Župa uspješno prebrodili to najteže vrijeme.

Koliko je u današnjem vremenu teško živjeti i prakticirati vjeru? Naime, svi imamo neka svoja promišljanja, isprike, hvatamo krivine...

- Svako vrijeme nosi svoje breme. Živimo u europskom svijetu, vrijednosti su prilično ranjene, ili se na neki način izokreću. Ali, u isto vrijeme postoji i kvaliteta novih vrijednosti, promišljanja. Koliko god nam neke stvari izmiču, u isto se vrijeme javljaju neki novi trendovi koji su pozitivni u mnogo tome. Uvijek afirmativno govorim o mladima i osobno se trudim biti suvremen i na prilagođen način navješćivati evanđelje. Uvijek ovisi o nama svećenicima da pronađemo način kako ćemo biti najbolji i kvalitetni "zvučnici". Iza nas pritom mora stajati način života, moramo biti autentični i primjer drugima. Ne biti bahati i uvijek imati mjeru. Tada su i mogućnosti hvatanja krivine za društvo u cjelini manje.

Treba li se Crkva prilagođavati modernom shvaćanju vjere, čvrsto se držati temelja, ili možda pronaći neki srednji put?

- Moram priznati da mi je riječ moderno pomalo izlizana. Moderno je hibrid i vrlo je prolazno. Crkva tim trendovima ne bi trebala podlijegati, ona mora biti autentična. Kada nosimo polog vjere u sebi i kada to prenosimo i živimo, onda smo kao Crkva uvijek moderni, to je nešto što uvijek vrijedi, to je trajna klasika. Moderno bih možda zamijenio artikulacijom, koliko mi govorimo jezikom današnjeg čovjeka. Tu Crkva neprestano mora pratiti bilo vremena, bilo ljudi i naviještati. Pa i sada, preko vas i novina, na neki način propovijedam življenje vjere.

Čitao sam da ste oduvijek znali da ćete biti svećenik. Možete li nam približiti te osobne emocije?

- Prilično je to sve misteriozno i nikada čovjek ne može sve do kraja rastumačiti. Ovo nije posao, ovo je životno zvanje. U ranom sam djetinjstvu osjetio taj pozi,v i to ne zanesen primjerima svećenika iz okoline, nego mi je uvijek pred očima treperio Isus. Činjenica je da sam se kao dječak uvijek igrao sakralnih igara, pokapao mačiće i psiće, držao mise. Malo je to možda sarkastično, ali tako je bilo, i svatko tko me poznaje iz tog doba, to će vam potvrditi.

Jeste li se ikada zaljubili u nekoga, možda razmišljali o odvraćanju od svećeničkog poziva?

- Itekako, kako da ne, osobito kada sam bio u mlađim godinama. Bilo je tu bitke i borbe s emocijama, bilo je tu osoba koje su mi više odgovarale. Međutim, to sam sve nekako na vrijeme znao osjetiti i izbjeći, otkloniti. I, evo, do sada sam sve to na neki način prebrodio, imao sam nekakav zacrtani i, otvoreno mogu reći, čisti put.

Danas u Zajednici Cenacolo ljude u problemima učite kako voljeti i živjeti život. Recite nam više o vašoj ulozi u radu s ovisnicima.

- Zajednica je nastala u njedrima Katoličke Crkve, odnosno u njedrima jedne sestre, Elvire Petrozzi. Ona je osjetila poziv da iziđe na ulice i da počne živjet stvarnost s ovisnicima, da im bude majka koja će im pomoći. Cenacolo je s vremenom postala škola života, na neki način licenca za liječenje ovisnosti koja ljudima želi vratiti istinski Božji dar življenja. Zajednica nastoji biti svjetlo u tami za sve one ranjene različitim bolima. Igrom okolnosti u poratnim sam godinama, radeći s mladima, uvidio da je ovisnost jako prisutna, susreo se sa Zajednicom za koju sam potvrdio da radi izvrstan posao. Jedno sam vrijeme čak i ozbiljno promišljao da se potpuno posvetim radu u Zajednici i napustim Župu. Međutim, nadbiskup Marin Srakić rekao mi je: "Ti možeš ostati i u Župi, i možda još više pomoći Zajednici, a mi ćemo ti svi ostali biti u svemu na raspolaganju". Poslanje je Crkve ići na rubove društva, propovijedati i skupljati izgubljene ljude.

Imate li vi kakvih poroka, ovisnosti?

- Ja se poprilično doziram kada je riječ o ovisnostima, tako da ne mogu reći da imam nekakvu veliku preokupaciju, da sam negdje previše zastranio. Pokušavam podvući crtu, ako sam popio čašu vina ili aperitiv, nastojim se na tome zaustaviti. Oduvijek sam bio gurman, u posljednje vrijeme radim na sebi mnogo više i od svih dijeta koje sam probao i proučavao, na kraju se pokazala kao najbolja ona - odreci se, nemoj se nikada najesti do kraja.

Bog u našim dubinama


Osim duhovne literature, uživate li u drugim žanrovima? Imate li kakvu preporuku za naše čitatelje?

- Svakako je to literaturu koja govori o problemima raznih ovisnosti. Međutim, velika mi je ljubav i povijest, često to proučavam. Osobito kada je riječ o povijesti našega grada. Koga takva literatura zanima, preporučio bih dva naslova. To su Spomenica rkt. župe Preslavnog Imena Marijina Donji grad Osijek, i 300 godina župne crkve Preslavnoga Imena Marijina; 300 godina povijesti Donjega Grada: 1714.-2014. Tu su kratke životne priče koje često ubacujem u propovijedi uz evanđelja.

Božić je pred nama, mnogi žude za svjetlom i životnim uporištima. Molim vas, uputite našim čitateljima božićnu čestitku.

- Sveti je Augustin rekao: "Što koristi čovjeku da se Isus sto puta rodio, ako se nije rodio u mom srcu". Što koriste svi adventi, sve manifestacije u gradu, ako ćemo ostati sami, potišteni i tužni. Baš ovo vrijeme u kojem živimo vrijeme je praznine, a korona nam je pokazala da ima dosta ljudi koji su ušli u samoću i prazninu. Samoća je zemlja jakih, ne slabih. Mi smo svi slabi, prosječan se čovjek ne zna nositi sa samoćom, potrebno nam je društvo i duhovnost. Ne ona folklorna i površna duhovnost koja je danas sveprisutna, nego ona dubinska, Bogom prožeta. Ako je Bog živ, onda smo riješili sve probleme. Bog se nalazi u našim dubinama, treba u njih prodrijeti, istraživati ih i okrenuti se Božjoj riječi, dobrim i pozitivnim djelima. Svako je vrijeme teško i bremenito, ali ako čovjek u sebi ima Boga i dobrotu, uvijek se može izvući i izići iz tame u svjetlo. To je bit Božića, uvijek je bila i bit će. Stoga vam, dragi moji, želim miran i blagoslovljen Božić, ispunjen obiteljskim radostima, ljubavlju i dobrim namjerama.