Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
U našem HNK-u trudimo se ne biti važniji jedni od drugih
Datum objave: 31. srpnja, 2021.

Glumica s više od 90 kazališnih i 30 televizijskih i filmskih uloga, nedavno je postala i nacionalna dramska prvakinja. Zasluženo je to priznanje glumici koja je zbog izuzetnih ostvarenja na kazališnim daskama, ali i brojnih televizijskih uloga, nacionalno i internacionalno priznata već godinama. Sve je češće i članica međunarodnih filmskih festivala. U mladosti je htjela biti stjuardesa, danas ipak leti, ali na krilima zaslužene slave između brojnih nadolazećih projekata. Upravo o njima razgovaramo sa Sandrom Lončarić, umjetnicom bez zadrške i fige u džepu.



Nacionalna prvakinja



Prošlo je nekoliko mjeseci otkako ste proglašeni nacionalnom prvakinjom drame. Jesu li se dojmovi slegli? Velika je to čast i, pretpostavljamo, odgovornost?

- Sada su se dojmovi, naravno, slegli, no na početku, u tom nestvarnom trenutku, uistinu velika čast, odgovornost, ali i zahvalnost. Kako se u narodu zna reći, šok i nevjerica, potom sreća i ponos. Osjetila sam da se moj dosadašnji rad cijeni, što mi je dalo dodatni vjetar u leđa kako bih još snažnije nastavila smjerom kreativnog stvaranja. Lijepo je što mogu biti primjer i pokazatelj kolegicama i kolegama da se pošten rad sa srcem i ljubavlju ipak isplati, bez obzira na lokaciju življenja i djelovanja. Osim toga, lagala bih kad ne bih priznala da je lijepo biti prva nacionalna prvakinja u povijesti osječkog HNK-a. Kada je riječ o poslovnoj odgovornosti i profesionalnom odnosu prema poslu, toga se ne bojim i ne stvara mi opterećenje, jer sam i inače bila odgovorna. Nastavila sam raditi s velikim zadovoljstvom na nekoliko projekata koji su tada bili u tijeku, i prigrlila one koji su došli i dolaze.

Istodobno su, dakle, stigli i novi angažmani. U isto ste vrijeme snimali dvije serije? Koliko nam možete otkriti, kakve uloge tumačite?

- Početkom godine, u ožujku, snimala sam seriju Šutnja. Kriminalistička je to serija, potresna priča o dječjoj prostituciji i bijelom roblju, nastala prema trilogiji Drage Hedla, a u režiji višestruko nagrađivanog Dalibora Matanića. Glumim inspektoricu Vesnu Horak, koja je i sama u mladosti proživjela slične situacije, istražuje slučaj, emocionalno se zbog svog iskustva troši, ali ujedno osjeća golemu povezanost s djevojkama koje istražuje. Kompleksni je to lik kojeg mi je bilo zadovoljstvo igrati. Ako niste do sada, svakako što prije pročitajte Hedlove romane Izborna šutnja, Ispovjedna tajna i Kijevska piletina. Uslijedilo je snimanje druge sezone mini igrane serije Nestali, u trajanju od četiri epizode, a prikazivanje se očekuje u jesenskoj shemi HRT-a. Prva je sezona Nestalih iznimno dobro prihvaćena i od publike i od kritike, što je dodatni razlog, uz sjajne kolege glumce i ostatak predivne ekipe zbog kojeg sam sa zadovoljstvom radila i na nastavku. Radnja druge sezone zbiva se 1995. godine, u vrijeme održavanja vojno-redarstvene akcije Oluja, točnije priča se nastavlja ondje gdje je stala u prvoj sezoni - ujutro, 4. kolovoza 1995. godine.

Mijenja li gluma karakter, koliko se teško nakon uloge vratiti u svoju osobnost? Ostavljaju li uloge pozitivan ili negativan trag na vama?

- Znanstveno je dokazano da glumci, naravno, i ljudi iz drugih zanimanja, kada stanu pred publiku doživljavaju određeni stres. Osobno i dalje pred publikom, ili na početku snimanja, imam tremu, ona je s vremenom postala blaža i manja, ali je prisutna. Tijelo sve to pamti. Kada sam bila mlađa, teže sam se "vraćala" iz uloga, pogotovo iz onih koje su zahtijevale dosta suza i emocija. Međutim, iskustvom sam kroz godine izgradila mehanizme koji mi pomažu, koji su danas dio moje svakodnevice i bez kojih na neki način ne mogu. Više puta dnevno meditiram, na taj se način rješavam stresa i povezujem sa svojim ja. Gluma je na više razina zahtjevan posao, da bi bio vjeran prezentator uvijek moraš dati dio sebe. Naša podsvijest dijelom ne zna što je stvarnost, a što gluma. Osim toga, posao je to koji ne pita kako se vi danas osjećate, imate li problema doma i jeste li tužni. Scena i uloge zahtijevaju da ste sretni, nesretni, sjetni, zabrinuti, histerični… Sjećam se tužnog trenutka kada samo uoči predstave saznali da nam je kolega preminuo, imao je samo 25 godina i bio je predivna osoba. Taj smo dan imali komediju na repertoaru. Nekoliko sam puta na sceni bila s povišenom temperaturom, adrenalin te drži, a kad se zastori spuste, tijelo se slomi. Sve to ostavlja određene tragove zbog kojih je važno u svemu naći i zadržati sebe.

Ne drži vas mjesto, volite putovati, vegetarijanka ste, prakticirate jogu i meditaciju, redovito trčite. Procesi "čišćenja" i "punjenja" za nove uloge, ili rituali koji vas drže u formi? Kako se u sve uklapaju prepreke zbog koronavirusa?

- Pandemija mi je poslovno na neki način donijela dosta toga dobroga. Iako se i inače ne predajem panici, tako ni na počeku ove drame oko koronavirusa nisam bila u strahu. To je ključno, jer čovjek u takvim stanjima ne može racionalno razmišljati, ne bojim se i nisam se bojala za posao. Možda su mi upravo ta energija i misli koje sam slala u "svemir" tijekom tog razdoblja donijeli dosta angažmana. Godinama radim na više lokacija, tako dodatno popunjavam potrebu za putovanjima, ne volim dosadu, zapravo mi odgovara taj tempo. Putujem, naravno, i privatno, kad god mi se pruži prilika, i vodim računa o tome da sam tada okružena dobrim, pozitivnim i meni dragim ljudima. U svemu tomu pomažu mi moji rituali koji su se pokazali kao odličan izvor energije, pa i kao ispušni ventili u procesima duhovne i fizičke obnove. Meditacija, joga, istezanje, bilo kakav trening, pa i ako je u trajanju od samo deset minuta, odličan je. Kvalitetna hrana nesumnjivo pomaže tijelu i duhu da izdrži moj ponekad nenormalni tempo.

Ambijentalna predstava ili predstava u kazalištu? Što je izazovnije, što vama kao glumici više odgovara?

- Dobar je primjer prošle godine na Osječkom ljetu kulture odigrana drama Višnjik, koja je nedavno gostovala na Splitskom ljetu. Meštrovićevo šetalište u Splitu dodalo je dodatnu ambijentalnu čar, ugođaj, doživljaj. U žaru Čabraja i ja imamo nezgodu, padam s njegovih leđa na kamen, na trticu, lomim potpeticu i takva, bez potpetice, glumim tijekom cijelog prvog čina. Poseban je to adrenalin zbog kojeg mi ništa od toga nije smetalo, nisam osjetila bol, publika i prostor jednostavno te ponesu. Iako ponekad postoje i bojazni zbog nedovoljnog mira, kiše i drugih nepredvidivih elemenata, ambijentalna izvedba ipak ima znatno više prednosti.

Drugi dom


Kakvo je kazalište danas? Stvaraju li se velika vječna prijateljstva, kumstva, ima li rivalstva?

- Imam sreću u osječkom HNK-u raditi s tako dobrim timom ljudi da se družimo i privatno, volimo i podržavamo se. Sve je to važno za cijelu predstavu i "život" kazališta, energija se ne možemo vidjeti, ali mi je osjetimo. Ako je u nekom timu dobra vibra, to se dijelom reflektira i na izvedbu. Zbog toga nastojimo ne biti važniji jedni od drugih. U Osijeku sam ostala iz više razloga, od onih koji potječu još iz studentskih dana kada nam je davana prilika već tada igrati velike uloge, do toga da mi je HNK u Osijeku kroz godine pružio priliku igrati niz uistinu snažnih karakternih uloga. Odlučila sam se za život u mirnom, sigurnom gradu, u kojem mi je matično kazalište postalo drugi dom, a uvijek potrebno prijateljstvo nadohvat ruke.

Knjiga i gluma, dva druga, ostavljaju li vam tekstovi za uloge dovoljno prostora za čitanje "neobveznog" štiva? Što čitate za svoju dušu?

- Obvezno u svakodnevnom življenju ostavljam prostora za knjigu i čitanje. Osim poslovnog dijela kroz koji čitam mnogo drama, tu su još i naslovi za osobni razvoj, biografije, alternativa, metafizika i sl. Knjige su nepresušan izvor informacija, mnogo su mi puta pomogle tijekom različitih životnih trenutaka i situacija, uz knjigu učim. Zbog toga uvijek svima savjetujem da im knjiga bude među prvim izborima, osim što zabavlja, daje brojne alate, uči, inspirira… I čini ljeto opuštenijim. (smijeh)