Kolumne
Đelo od Gisko "u gostima" Piše: Srđan Lukačević
Gramatika je, uz suprugu i djecu, moja najveća ljubav
Datum objave: 24. travnja, 2021.

Vršitelj dužnosti prodekana za znanost i međunarodnu suradnju na Filozofskom fakultetu u Osijeku kao stručna područja interesa navodi jezikoslovnu kroatistiku, teoriju jezika, semantiku, kognitivnu lingvistiku i kognitivnu gramatiku. Predaje na Katedri za hrvatski jezik i jezikoslovlje, autor je nekoliko stručnih knjiga i članaka, sudjeluje i izlaže na znanstvenim skupovima. Iako vas je ovaj uvod možda učinio preozbiljnim, nema mjesta panici. Izv. prof. dr. sc. Goran Tanacković Faletar cool je lik.

Oružje mira

Prije gotovo 16 godina na svoje ste dodali i prezime Faletar. Iako znakovito, pomalo neobično za naše krajeve. Što je bio povod takvoj odluci?

- Slažem se, još uvijek je neobično… Pretpostavljam da sam, kao sasvim prosječan dvadesetineštogodišnjak, zapravo samo želio razveseliti i zadiviti jednu dragu djevojku, svoju današnju suprugu, nečim što nitko prije nije učinio. A kako smo ubrzo nakon ulaska u vezu spontano započeli razgovor o braku, ovakva razmjena prezimena učinila mi se vrlo pristojnom idejom. Također, očekivana rješenja često su prilično nezanimljiva, pa je u toj odluci vjerojatno bilo i nekog otpora dosadi koja proizlazi iz predvidljivosti naših životnih odluka. Ipak, nešto kasnije saznao sam da je baš taj potez iste godine povukao i jedan par sjajnih hrvatskih pisaca, a dobro informiran prijatelj nedavno me je upozorio na činjenicu da je potpuno isto, i to još davne 1878. godine, vjerojatno prvi put u nama bliskim kulturama, napravio državnik, sociolog i filozof Tomáš Gariggue Masaryk, predsjednik Prve Čehoslovačke Republike. Naime njegovo "srednje ime" zapravo je bilo djevojačko prezime njegove supruge Charlotte, a za njihovu okolinu to je tek moralo biti čudno… Tako je na kraju ispalo da smo se posve nenamjerno, bar u ovom kontekstu, našli u društvu nekih vrlo dobrih i zanimljivih ljudi.Nakon toga, malo-pomalo, na svijet su došla i tri nasljednika.

Kako žive vaši klinci, kako živite vi s njima s obzirom na koronavirus te vaše poslovne i stručne obveze?

- Sada bi bilo lako reći da ništa nije teško kad se dobro organizira, ali istina je da organizacija svih aspekata svakodnevice u ovim uvjetima nije bila nimalo laka. Tijekom prvog vala zaraze bilo je teško pravedno rasporediti vrijeme za privatni život i dnevne obveze dvoje sveučilišnih nastavnika i dvaju učenika nižih razreda, uz predškolca kojeg ljuti što u stanu punom uže obitelji po cijeli dan nema društva za igru. Lockdown nas je zapravo izložio "višku" nečega što nam je inače, bar deklarativno, oduvijek nedostajalo - zajedničkog vremena koje je sada trebalo pažljivo osmisliti. No, dan po dan, shvatili smo neke prednosti ove situacije i pronašli načine da nas ona zbliži. Ključ je, dakako, bio u strpljivom i svakodnevnom razgovoru, koji je najmoćnije oružje svakog pravog mira.Unatoč koronaizazovima, upravo u 2020. objavljena je knjiga Sintaksa složene rečenice, treći dio trilogije Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika.

Komu su knjige namijenjene, što obrađuju?

- Uz stvari koje smo dosad spomenuli, gramatika je moja najveća ljubav! No kako ovakva izjava u ljudi često izaziva čuđenje, važno je odmah reći da je ona vrlo široka i složena disciplina. Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika teorijska je gramatika, a kao takva ona se, za razliku od većini mnogo poznatijih "školskih" gramatika, ne bavi pitanjima pravilne upotrebe jezika i ne služi poučavanju, već pokušava metodološki utemeljeno, u kontekstu spoznaja različitih disciplina kognitivističkoga predznaka, opisati "unutarnje mehanizme" funkcioniranja jezika u sprezi s ljudskim spoznajnim sposobnostima. U tome poslu imao sam sjajnog suautora, bivšeg mentora i doživotnog prijatelja, kolegu Branimira Belaja, a rezultat našeg petnaestogodišnjeg rada jest troknjižje, čiji se prvi dio bavi opisom ustrojstva imenske sintagme i sintakse padeža, drugi ustrojstvom jednostavne, a treći složene rečenice. Pritom smo posebno ponosni na činjenicu da ovakvu teorijsku gramatiku još uvijek nemaju brojni jezici koji brojem govornika višestruko nadmašuju hrvatski, ali ni neki veliki svjetski jezici.

Odlični ste i u pisanju tekstova kojima opisujete osobne trenutke i promišljanja. Sjajan je tekst vezan uz rođenje vaših sinova! Kada možemo očekivati nastavke, možda ukoričivanje?

- Ako se izuzme bavljenje gramatikom, uvijek sam više pisao "u glavi", a manje na papiru. A kad govorimo o načinima pisanja, kao čitatelju iznimno mi je zanimljiv žanr kojim se na različite načine bave autori poput Semezdina Mehmedinovića, Darija Džamonje, Miljenka Jergovića ili Karla Ovea Knausgårda, da spomenemo samo neke… Takve tekstove volim zvati introspektivnom, ali ne i autobiografskom prozom, jer smatram da oni u svojoj namjeri doista nisu dokumentarni zapisi o stvarnim događajima, već u njima fikcionalni pripovjedač, uz izmjenu perspektive i posredovanje naknadnog iskustva, izgovara priču u kojoj je glavni lik sam autor. Takva pozicija može biti vrlo plodna i zanimljiva za samu književnost, o čemu svjedoči lakoća s kojom se prisjećamo izvrsnih pisaca ovakvih knjiga. S druge strane, životi tzv. običnih ljudi u pravilu sadrže dosta dobre građe za tu vrstu književnosti, samo ju treba znati prepoznati i, naravno, pronaći ozbiljan unutarnji razlog za pisanje. Prije nekog vremena, iz praktičnih razloga, svidjela mi se ideja objavljivanja nekih vlastitih tekstova te vrste na jednoj društvenoj mreži. No ubrzo sam shvatio da taj kontekst usmjerava čitatelje na "pogrešnu" vrstu recepcije, pa na osobnom Facebook-profilu slični tekstovi mogu biti shvaćeni kao dnevnički zapis ili nekakav oblik osobne ispovijedi, što im daje dimenziju koja mi u tuđim prozama nikad nije bila zanimljiva. Zbog toga razmišljam o prikladnijem kontekstu pisanja i objavljivanja, ali samog teksta nikad ne nedostaje.

"Svanulo" mi s Tolstojem

Zanimljivo je da ste po srednjoškolskom obrazovanju zubni tehničar, nakon staža kratko ste pauzirali i onda sve iznenadili upisom na FFOS s obzirom na to da do tada niste voljeli čitati. Što se dogodilo?

- Tom Waits u jednoj pjesmi kaže kako zapravo nije doživio jutro prije nego što je prvi put ostao budan cijelu noć. Ne služi mi na ponos, ali ne stidim se ni priznati da sam, iako odlikaš, u ranim danima vrlo spretno izbjegavao čitanje lektire, i to sve do trećeg razreda srednje škole, kad se pod snažnim utjecajem starije sestre iz svega izrodila grižnja savjesti koja me tijekom zimskih praznika navela da za lektiru po slobodnom izboru odaberem Tolstojev Rat i mir. Opseg te knjige vjerojatno nije bio slučajnost, već je trebao umiriti čitateljsku savjest i, bar simbolično, nadoknaditi godine ignorancije, no učinak joj je bio mnogo veći… Sada shvaćam da je upravo ona otvorila vrata u svijet kojeg dotad nisam bio svjestan, a bio je mnogo zanimljiviji od onog za koji sam znao. Da se vratimo Waitsu, Rat i mir bio je za mene to jutro s početka priče. Ono je prethodnom mraku nečitanja napokon dalo smisao, i sve to još uvijek traje.

Glazbu volite oduvijek? Iz pouzdanih izvora saznajem da osim glazbenih streaming servisa jako volite slušati i ploče. Da ste glavni i odgovorni za ispunjavanje obiteljskog etera.

- Ne mogu zamisliti dan bez glazbe. Zapravo, možda i mogu, ali nikad nisam pokušao…, a njezino reproduciranje s ploča kao da slušanju daje dodatnu ozbiljnost. Ploče su, zapravo, slične knjigama - njihovo preslušavanje svojevrstan je ritual koji zahtijeva prethodnu pripremu, koncentraciju i izdvojeno vrijeme, a samo okretanje vinila pod gramofonskom iglom ponekad može stvoriti intenzivan dojam da vrijeme u prostoriji protječe sporije. Naravno, razumijem da se moji kod kuće povremeno trebaju i odmoriti od te potrebe za usporavanjem vremena, pa ih ponekad iznenadim čistom tišinom, a oni se već pobrinu za to da ona ne potraje predugo.