Nedavno je na diplomskim obranama na jednom od fakulteta usmjerenih i na rad s mladima uočeno kako nas, umjesto da ističemo znatno bolje podatke o našoj djeci, porazna statistika okrutno vraća u realnost i potvrđuje da prevencija postoji samo kao mrtvo slovo na papiru. Ni studenti nisu posvema sigurni što je cilj prevencije, komu treba biti usmjerena i na koji način, te koji bi to načini ili mehanizmi opravdali preventivni radi i smanjili ono što svi u sustavu uglavnom i radimo, a to je liječenje, odnosno smanjivanje nastale štete.

Ne treba biti ni previše mudar ni posebno stručan da bismo opazili kako nove generacije djece nisu ni približno motorički spretne kao prethodne niti su govorno vješte. Čitati su djeca i mladi odavno prestali, gramatika im je u velikom broju potpuno nepoznata. Na moju napomenu jednoj srednjoškolki da se rečenica počinje velikim slovom i da se na kraju stavlja točka, dobila sam sljedeći odgovor: "U čemu je problem, nitko to ne gleda, bitan je smisao." Umjesto da prekoputa sebe imam djecu koja će mene nešto naučiti jer bi mladost trebala biti znatiželjna i željna novih znanja, ja njih učim osnove pravopisa i gramatike. Ni zarez ne znaju staviti! Pitanje je onda kako smo od vojske odlikaša i imperativa "pet nula" došli do uglavnom slabo pismene ili nepismene generacije djece, koja su k tome pod ingerencijom silnih instrukcija. No, hajde ako bježe od lektire, jer danas i malo odraslih čita više od naslova, ali mnoga djeca bježe i od tjelesnog odgoja. Iz programa tog školskog predmeta već su izbacili neke sprave jer se strahuje da se slučajno neko dijete ne ozlijedi, pa roditelji podnesu tužbe protiv škole.

Unatrag nekog vremena uočeno je kako je djece sve manje, posljedično tome smanjuje se broj razreda, poslije i upisne kvote na fakultetima... Kako se fakulteti ili pojedini studijski programi ne bi ugasili, nažalost, podilazi se prvo učenicima, a onda i studentima. Rezultat je porazan: na papiru imate sve bolje učenike i studente, ali realnost vas udari u glavu i pitate se, sjedeći za katedrom ili na ispitima, gdje je nestao učinkovit obrazovni sustav i gdje smo svi pogriješili planirajući načine na koje ćemo educirati mlade ljude da steknu nužna znanja i alate za daljnje obrazovanje, da u njima probudimo i znatiželju i kreativnost, neugasivu želju za napretkom.

I danas vrišti s jedne naslovnice naslov o tome kako se povećava broj djece čiji je polazak u školu odgođen. Osim toga, povećava se broj djece koja imaju pravo na uslugu asistenta u nastavi, različiti su prilagodbeni modeli školovanja i sve više djece, u konačnici, izbjegava uopće ići u školu. Osobno me prenerazila spoznaja da srednjoškolac može sam napustiti srednju školu ako procijeni da mu ne odgovara, jer srednja škola u nas još nije obvezna.

Da me se pogrešno ne shvati, ni fakultet nije mjerilo nečije sposobnosti, jer i sama se često pitam kako su pojedinci stekli visoko formalno obrazovanje, ali težiti učenju i prihvaćanju novih znanja i vještina nešto je što vam se jedino u životu ne može oduzeti. Učenje, proučavanje, studiranje daje vam mogućnost da dobijete širu sliku o sebi, životu, ljudima oko vas, motivira vas da prepoznate što možete ili eventualno gdje su vaša ograničenja na kojima trebate dodatno raditi. Umjesto da osnažujemo djecu, mi ju činimo ranjivom, fragilnom, nesposobnom za stvarni život koji je kao nikada dosada grub, nepredvidljiv i nesiguran. Bojimo se, u biti, i odgajati i educirati tu djecu, odbijamo prihvatiti svoju odgovornost za stanje kaosa u kojima su nam danas djeca. Nesmotreno smo i na krivi način osnaživali pogrešna dječja prava, istovremeno i loše roditeljske postupke, prolongirali pravo roditelja koji se godinama na loš način brinu o svojoj djeci, a istovremeno na brzinu kažnjavali roditelje koji su angažirani oko svoje djece i koji su često za naš pojam autoritativni, umjesto da su dopustili da dijete ovlada njima, shvatili su da je u odgoju djece primarno važno znati i postaviti granice i pravila. Čudimo se stalno kako nam brojni nestručnjaci određuju pravila na koji način odgajati djecu, čitamo knjige stručnjaka izvana jer se bojimo svojih i obično ih negiramo, uvjeravamo se da je bolji američki ili danski model ili bilo koji drugi model od modela koji su nekada primjenjivali naši roditelji. Radi usporedbe, pogledajmo rezultate odgoja naših roditelja i nas, dakle, nekada je nemoguće bilo da nam djeca po postotku ovisnosti, debljini i slično budu na vrhu ljestvica u Europi, a danas, nažalost, gotovo u pravilu čvrsto držimo prva tri mjesta.

Naši adolescenti najviše konzumiraju alkohol, nikotin je sastavni dio odrastanja, odavno su na energetskim pićima, psihoaktivnim tvarima, različitim oblicima online kockanja i drugih načina kockanja... O drugim ću ovisnostima ovog suvremenog stila života u nekoj drugoj kolumni.